Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/poslovnainteligencija

Marketing

Put poduzetnika

Piše: Dražen Oreščanin

Hrvatska zadnjih nekoliko godina nezaustavljivo tone i tom potonuću se ne nazire kraj. Velik dio gospodarstva je u kolapsu, velike tvrtke koje su prije nekoliko godina bile lideri u svojim segmentima tržišta sada su u predstečajnim nagodbama i blokadama. Gospodarska i fiskalna politika Vlade RH je godinama očajna, bez ikakve strategije i pozitivnih pomaka i rezultata. Trenutačni Ministar gospodarstva često za takvo stanje optužuje poduzetnike, da nisu spremni investirati i riskirati iako im država (šatro) osigurava poticajno okruženje. Istina je bitno drugačija - preglomazna, preskupa i troma javna uprava proždire ono malo supstance što je još ostalo u gospodarstvu, te umjesto da se reže i smanjuje, ona dodatno bubri i raste. Bez suvisle strategije i bez radikalnih rezova u javnoj upravi neće biti pomaka, investicija i rasta. To je svakom poduzetniku jasno k'o dan i stotine poduzetnika su to već javno rekle na raznim skupovima i u raznim intervjuima.

OK, napravio sam uvod u problematiku, a pitanje koje je tema ovog teksta je ustvari kako je to biti poduzetnik, odnosno po čemu je poduzetnik možda drugačije ljudsko biće od ne-poduzetnika?

Za početak, prisjetiti ćemo se Maslowljeve hijerarhije potreba ili pogledati tekst na linku Ukratko, kada su čovjek zadovoljene osnovne fiziološke potrebe za hranom ili snom, njegova motivacija se bazira na psihološkim faktorima, koji kreću od potrebe za sigurnošću i pripadanjem, preko potrebe za poštovanjem i priznanjem do potrebe za samoostvarenjem koje je na vrhu piramide.

Dobar dio ljudi u svojoj poslovnoj karijeri nikada ne dođe na treći ili viši nivo – jednostavno nemaju interesa za stvaranjem i samoostvarenjem u poslovnoj sferi. Konobar u kvartovskom kafiću, čistačica u školi, teta na šalteru u pošti – nitko od njih nema neki veliki cilj u karijeri, osim da dočeka mirovinu. S druge strane, oni su možda sjajno plešu folklor u svom KUD-u ili vrhunski haklaju mali nogomet. Najveći problem su ljudi koji ni u kojem području nemaju interes i motivaciju – oni najčešće nemaju ni stav ni mišljenje i njima se kao bezličnom masom može lako manipulirati. Na žalost, takvih ljudi ima puno.

Ljudi koji imaju potrebe na dva najviša nivoa, koje ih motiviraju za rad i stvaranje, su pokretači i motori razvoja – znanstvenici, menadžeri, političari, poduzetnici. Jedan dio ove kategorije ljudi se zadovoljava realizacijom kroz poštovanje i status koji imaju u zajednici i okruženju. Njima je bitno pokazati svima svoj status, veliki BMW, dugačku jahtu i kuću u elitnom dijelu grada. Mnogi političari, menadžeri i poduzetnici spadaju u tu kategoriju – njihove aktivnosti su prvenstveno usmjerene prema vlastitoj dobrobiti i statusu.

Ljudi koji spadaju u kategoriju na vrhu piramide su po svojoj motivaciji drugačiji, oni žele napraviti ono Nešto, svoju viziju i ideje pretočiti u neki novi održivi model poslovanja, oni su vođe koji pokreću znanost i gospodarstvo. Njihove akcije nisu nužno usmjerene prema vlastitoj dobrobiti, iako je rezultat novog i dobrog poslovnog modela najčešće financijski unosan. Takvi ljudi ostavljaju trag u društvu i pomažu društvu i čovječanstvu da se razvija, raste i postaje bolje. Isaac Newton, Albert Einstein, John Lennon ili Steve Jobs su primjeri ljudi koji se zaista kroz vlastito samoostvarenje pridonijeli svijetu. Ima mnogo ljudi koji ostavljaju trag kroz samoostvarenje, taj trag u većini slučajeva nije monumentalan, ali pridonosi stvaranju nekog općeg dobra, poput male kapi koja koja pomaže tkanju duge u slapu Dobriše Cesarića....

Ono što nije dobro je da je percepcija poduzetnika u Hrvatskoj primarno kao ljudi koje motivira materijalna dobit i status. Iz perspektive većine ljudi čiji faktori motivacije su primarno na drugoj ili trećoj razini, četvrta razina je shvatljiva, ali peta razina je u većini slučajeva potpuno nedokučiva. Zaista je nerealno očekivati da će netko tko u životu nije imao nikakvu ambiciju ili rezultat shvati potrebu nekoga drugoga za samoostvarenjem kroz rad i stvaranje.

Kada gledam stvari koje radim od dana kada smo pokrenuli Poslovnu inteligenciju, meni se čini i iskreno vjerujem da su moji faktori motivacije upravo oni na petoj razini – želja za stvaranjem nečega novoga i boljega. Naravno, bitno mi je neko priznanje koje ću za svoj rad dobiti od okruženja i struke, ali mi materijalne i statusne stvari zaista nisu bitne. O svemu što radim uvijek pokušavam razmisliti objektivno i napraviti stvari tako da su u najboljem interesu svih bitnih uključenih strana – tvrtke, zaposlenika i korisnika. Svjestan sam svojih ograničenja, te pokušavam unutar tih ograničenja napraviti najbolje.

Kada smo pokretali tvrtku, primarna ideja koju smo željeli realizirati je da imamo okruženje u kojem ćemo moći nesmetano raditi stvari koje volimo – implementacije analitičkih sustava. Nakon desetak godina provedenih u velikim organizacijama, bio sam razočaran time što mi je većina radnog vremena bila utrošena na političke igre, sastanke, uvjeravanja, čekanja, a vrijeme koje smo mogli uložiti u stvaranje rješenja je u principu bilo vrlo malo.

Druga ideja je bila vidjeti da li zaista postoji interes za našim znanjem i iskustvom i spremnost potencijalnih korisnika da to znanje plate. U velikoj organizaciji IT je infrastrukturna funkcija, mi ne stvaramo prihod i relativno smo sigurni na našim pozicijama i s našim plaćama. U vlastitoj IT konzultantskoj tvrtci, ovisiš o tome da li je netko spreman kupiti tvoje znanje i tvoje usluge, te da li si u stanju isporučiti ugovoreno u roku i na odgovarajućoj razini kvalitete.

Dakle, ovisiš sam o sebi i timu s kojim radiš. Koliko zaradiš, toliko imaš i toliko možeš uložiti. Teško je objasniti veselje koje smo osjećali svaki put kada bismo napravili neki novi iskorak – ugovorili prvi posao, napisali prvu fakturu, unajmili prvi ured, zaposlili prvog pripravnika. S vremenom su neke stvari postajale normalne i uobičajene, a neke druge su rezultirale takvim veseljem – otvaranje ureda u Londonu, ugovor za veliki telekom u Švicarkoj, pokretanje BIRD akademije. Skoro svaki mjesec se desi nešto pozitivno, neki novi iskorak, velik ili mali...

Poslovna inteligencija je danas vodeća tvrtka u našem području u regiji i daleko najveća po prihodima, broju zaposlenih i regionalnoj prisutnosti. Na tržištu nas poznaju i respektiraju. To je posljedica našeg rada i stava – uvijek smo sve radili sa srcem, pošteno i najbolje što možemo, nikad s figom u džepu. U našim ranim danima znalo nam se desiti da se zbog takvog stava dovedemo u situaciju da budemo iskorištavani, ali sada smo pametniji. Što bi se reklo, ne damo se zafrkavati. Tvrtka je takva zato što su to karakterne osobine i vrijednosti nas koji smo tvrtku osmislili i postavili da funkcionira ovako kako funkcionira. Shvatili smo da nije svaki korisnik i svaki posao vrijedan naše posvećenosti i žrtve, ali to je već tema za neki drugi tekst.

Naravno, sve to zahtijeva puno rada i predanosti, takta i razumijevanja, znanja i sposobnosti. Kako smo postajali veći, trebalo je i više politike u odnosima s klijentima i partnerima. Ali, to je drugačija politika nego nekad u velikoj, tuđoj firmi, ovo je politika koju moramo odraditi da si osiguramo okruženje i mogućnost za rast i napredovanje, to je naša politika i to je dobar dio posla koji danas radim i koji me veseli.

Kroz godine je bilo doba kada se radilo zaista bjesomučno, danima, noćima i vikendima. Fizički se to može izdržati neko vrijeme, ali ne trajno. U zadnjih nekoliko godina, kako je tvrtka narasla i funkcionira po nekim zadanim pravilima, opterećenje je puno manje i imam zaista dovoljno vremena za privatni život, prvenstveno obitelj i bavljenje sportom, što mi je osobno vrlo važno. Imam vremena čitati, fejsati, blogati, gledati televiziju, otići na utakmicu – sve one male stvari koje ispunjavaju život. Vjerujem da imam neku dobru ravnotežu aktivnosti u životu i da je OK da to što mislim podijelim s drugima, koji možda žele jednog dana poći ili upravo kreću putem poduzetnika. Ako ovo što sam godinama radio bude poticaj za jednu osobu da napravi nešto dobro, vjerujem da je imalo smisla.


Post je objavljen 18.02.2013. u 20:09 sati.