Marketing
Sri Lanka i prstohvat Indije
Sri Lanka... biser indijskog oceana
Sutra je 1.maj. Prošlo je već 9 mjeseci otkako smo se vratili iz Sri Lanke i Indije. Zašto tek sada prostirem prste po tipkovnici kako bi sve stavio na papir ne znam. Al pišem. Napokon.
Ožujak je, prošlogodišnji, dvije one click order knjige “The Blue Wolf” sjaje se na polici odmah do Usamljenog tematski određenog za pusteševije Mongolijom. Sve je bilo spremno za stepe, planine I pustinje centralnoazijske visoravni. Osim avionskih karti. CIjena popularna, nešto ispod 4000 kn. Fantastično. Enter se već znojio pod naletom prsta koji bi od sada pa nadalje I ubuduće zapečatio četiri friške karte u našim šupljim džepovima no prst sudbine iliti prst nekog mučkog kapitalističkog đubreta nam pobrka planove, opali koksu, koljenom u cojones kao zadnji papak, te sa 4000 u treptaju oka pomaknuo priču na 7000. Per karti. Dabogda mu sve što ga ide. I još malo vise.
Reakcijom afroazijskog mungosa krizni sastanak je održan na adresi Stjepana Ljubica Vojvode 10. Ispred 4m2 friško postavljenje, sa izolirkom zalijepljene, plastificirane I sjajne u svakom pogledu NG karte svijeta, u naletu svježih empirijski nepotvrđenih ideja, novi plan je skovan. Kocka je bačena. Smjer je uzet: Sri Lanka i prstohvat Indije. Budimpešta - New Delhi 2600 kn povratne karte sa Aeroflotom. Ram param pam.
13. I 14.8.
Pet potpuno beznačajnih mjeseci je prošlo I došao je 13.8. Sada već pomno razrađen plan je napokon dobio zeleno svijetlo. Stvari su ovako stajale: Prvo doći do Budimpešte od kuda letimo preko Moskve do New Delhia, zatim hvatamo let za Chennai iz kojeg hvatamo let za Colombo. U totalu 36 h. 4000 kn. Prodano.
Trenutak u vremenu… stjuardesa prolazi I troši čitavu bocu nekog spreja iznad naših glava. Usta drži prekrivena maramicom. Zanimljivo…
Aerodromi, ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Moskovski klaustrofobični PMS aerodrom sa za mene jezivim babuškama koje se bacaju pod noge na svakom kutu, New Delhi aerodrom na milion kvadrata tapeciran od ugla do ugla, spavanje u izlogu sjeveroistočnog kuta dok ne kucne čas da nas puste dalje među ljude, Chennai aerodrom, kao nov bio ’39-te, pod potpunom opsadom vojske zbog nadolazećeg dana nezavisnosti Indije… što reć, koju posluku porat… petnaest skidanja remena dalje, Zokijevog I Teinog prisilnog ispijanja popularnog gaziranog pića koje ne želim reklamirati, tri dramine, jednog Aeroflaota I dva Kingfishera I već smo stigli. Vrijeme leti kada letiš. Colombo aerodrom.
30 I kusur stupnjeva sa valjda 100% vlagom nas je dočekalo na izlazu iz aerodroma. Ma ludilo. Entuzijazam je bio na niskim granama. Tijela su se nezainteresirano njihala na naletima toplotnih udara a moždana aktivnost je bila zanemariva. Plativši besramno visoku cijenu za sat I pol vožnje do odabranog hostela (boli još uvijek poprilično intenzivno) dovukli smo se do hlada wood apple drveta ispred bijelih zidova kuće u jednoj od uskih ulica predgrađa Colomba. Vožnja od aerodroma kroz Colombo, iako nemilosrdna za umorne dionike, ostavila je prvi okus onoga po što smo došli...
Trenutak u vremenu...prometni kaos je eksplodirao od prve minute na cesti, zaglušujuća galama raznoraznih tonaliteta truba, škripa, zamor, sva sila vozila, malih i velikih, na dva, tri, četiri kotaca, ispravnih, neispravnih, sklepanih, pretovarenih, glasnih, bez očitih pravila kretanja, sva sila boja, mirisa i s obzirom na otvoreni prozor okusa, mirna lica protagonista cijele gungule... sve se to sručilo bez pitanja i obrazloženja na nas... svakodnevnica. Azija.
Pješčana plaža nadomak hostela na kojoj se kroti Indijski ocean i apsolutno promašen gastronomski odabir u obližnjoj kineskoj zalogajnici na trećem katu bilo je sve od nas za prvi dan. Imali smo promašaja, prvi dani se bacaju u vodu. Ali tek se zagrijavamo.
15.8.
Colombo. Netko mi je natuknuo da u Colombu i nema bas nešto za vidjeti. Bio je u krivu. Neka ama baš ništa. Dobro, nije tako strašno, ali za jedan glavni grad u Aziji potpuno je anemičan. Kako bi dobili vjetar u leđa krenuli smo odmah put jedinog zicera valjda svakog grada - gradske tržnice. Javni prijevoz, standardno kaotičan, bučan, neudoban, jednom riječju jeftin. Nema nas nešto puno, mislim Rvata, pa smo nekako samo instinktivno sabili redove u crveno bijelom Lanka Ashok Leyland autobusu koji se bez respekta probija kroz prigradske ulice Colomba. Tržnica Pettah, stara i iskusna, dala je sve od sebe da nam izađe u susret te nas prigrlila i ugostila kako to samo tržnice znaju i umiju.
Sa par kila „za vrstu ne pitaj“ voća i na desetke kila osmjeha i pozitivne vibre upali smo u kolodvorski ured g. Lintona. Uglađen, slatkorječiv, sa rješenjem za sve naše probleme. Naime baš njegovo ime je izašlo u Usamljenom, a to ne može svatko. Baš baš. Valuta je Sri Lankanski rupij a mi smo ih platili 12.000 (cca 80 Eura) za dva dana vlastitog vozača sa mogućnošću produljena usluge. Zadovoljan on, zadovoljni mi. Iako tu nešto opasno nije štimalo samouvjereno smo klimnuli svi glavom i izašli van na kipući crni asfalt željezničkog kolodvora.
Prstohvat povijesti: Sri Lanka se do 1972.g. zvala Ceylon. Cimet potječe originalno sa Sri Lanke. Sri Lanka je najveći izvoznik čaja na svijetu.
Vrane su ovdje valjda nacionalna ptica, čak se i vrsta zove Colombo Crow, a ako nisu nacionalna ptica onda bi trebale biti nacionalno istrebljenje s obzirom na broj i nivo iritantnosti. Posralo me.
No, pustimo sada to i krenimo dalje. Da, Colombo nikako nije ostavljao dojam nečega vrijednog posjeta pa ni spomena, vrijedan je jedino kao odskočna daska za ovaj po svemu nadasve spektakularan otok. Prije povratka u naše prenoćiste dali smo priliku jednom od inih hramova, nas se zvao Gangaramaya i onako sa graditeljske strane izgleda kao pokušaj betonskog okvira u vidu trokatnice pri čemu je očito nešto krenulo krivo više puta. Na taj graditeljski masterpiece nakrcajte tri kamiona inih relikvija, Budinih kipova svih oblika i veličina, par mirisnih štapića i eto vam hrama. Prvi rice&curry obrok je malo popravio dojam, ali i stavio točku na i ovog nazovimo ga ni vrit ni mimo grada. Kada smo nakon dobrih sat i pol konačno pronašli bus koji nas vozi do našeg mirnog prenoćišta odvukli smo se do one pješčane plaže o koju se razbija Indijski ocean, te se uz zvuk valova, svjetlo svijeća, dok nas hladi lagani oceanski povjetarac uz dobro, dobro, hladno lokalno Lion pivo pošteno napismo. Zoki izgubio japanku. Na kratko. Sve polako sjeda na svoje mjesto...
16.8.
Vlak za Kandy je kretao u cik zore. G. Linton nam je naravno uspio srediti zadnje četiri karte za taj vlak (dramatičnost naglašena)! Vlakovi, odnosno željeznica je krvožilni sustav otoka i neupitno najbolji način za putovati otokom. Jeftin, spor i neudoban ali neodoljivo šarmantan daje priliku zaista zagrebati malo više ispod površine Šrilankanskog društva, osjetiti puls, kako bi se ono reklo radnog naroda, veznog sredstva u mozaiku Sri lanke.
Trenutak u vremenu... pogled se ne da skinuti sa slika koje kao na traci prolaze mimo nas, priroda divna iskonska, nepregledna polja riže, planinski prijevoj u magli, tamno zelene kišne sume visoko gore u oblacima, i zvuk vagona kako se propinju i zvone po umornim tračnicama. Sve je nekako mirno, ja sam miran...
Malo prije Kandya, koji nas čeka za koji dan, smo se iskrcali u Peradeniyi gdje nas je čekao Madumal sa vozilom (recimo samo da nije terenac), 4x4 pogon, a to je, kako on kaže, jedino bitno. Vjerujemo mu bezrezervno. Kad netko kaže Sri Lanka (nekada Ceeylon) svi ostali viknu čaj! E pa na putu prema Adams Peak-u, našem prvom cilju, nalazila se glavna pokrajina Sri Lanke za proizvodnju čaja, Nuwaraeliya, koja je iako malčice pre britanska za nas ukus, bila vizualno apsolutni melem za oči. Ljepotu nepreglednih plantaža čaja koje su se valjale elegantno po okolnim brdima kroz koja je vodila krivudava cesta kojom smo se kotrljali, je kao dosadna uš prekidao povremeni natpis britanskih imena tih istih plantaža i nizovi viktorijanskih kućica koji ama bas nikako tamo ne pripadaju. Beračice čaja, koje smo upoznali na putu, zarađuju sramotan iznos, a najkvalitetniji čaj je davno unaprijed rezerviran za raskošne stolove razmaženih bjelosvjetskih čajopija. Britanci, stari prdonje i kolonizatori, nanijeli su ovome otoku i njegovim ljudima, znatno više štete nego koristi. Al o tome malo kasnije.
Zanimljivost: Sri Lanka je 1960.g. na demokratskim izborima izabrala Sirimavo Bandaranaike za premijerku. Prvu žensku premijerku u svijetu.
Ručak u lokalnoj zalogajnici gdje preko tanjura prevlače plastičnu vrećicu iz očitih higijenskih razloga, šačica majmuna koje Madumal sočno proklinje jer mu malo malo rasture sobu, tvornica čaja gdje sam shvatio da sam živio u zabludi kamilice i šipka i da apsolutno pojma nemam što je čaj, sveprisutni lajt motiv psa lutalice koji se lijeno prostire posred ceste bez ijedne brige na svijetu, rupa na rupi prečice koju smo jednoglasno izglasali kako bi brže stigli doveli su nas podno Sri Pada-e iliti Adams peak-a. Nakon drame od vožnje po potpuno neprilagođenoj cestici u Dalhouise-u parkirali smo s(p)retno nadomak našeg prenoćišta. Green House mu je bilo ime. Još uvijek mu je ime.
Jeste li znali: Adams peak (sinhalese: Sri Pada) je mjesto hodočašća preko 1000.g. Za Kršćane Adam je ovdje prvi puta stao nogom na zemlju nakon što je izbačen iz raja, za Budiste je to Sri Pada, sveti otisak stopala Budhe na putu prema raju, neki vjeruju da je to samanalakande, planina gdje leptiri dolaze umrijeti, neki ga povezuju sa Shivom itd. itd.
Prenoćište mi je bilo toplo preporučeno, i moram priznati jedna od boljih preporuka koje sam ikada dobio. Vlasnici su divna Tamilska obitelj sa par pomagača poput Brende, 85-ogodišnjakinje koja je iako nepismena naučila engleski uz turiste tokom svih tih godina. Hrana koju nam je za večeru iznesena je bila nešto najbolje što sam ja u životu imao prilike okusiti! Oduševljenje je bilo bezgranično. Neponovljivo. Sreći nije bilo kraja... upali smo, sada je već neupitno, u antistres mod, u zen stanje tijela i duha, nabacili smo onaj glupavi osmjeh kojeg toliko obožavam i prepustili se trenutku u potpunosti. Dišemo.
17.8.
Jutro je. 2:30. Navlačimo opremu, vrijeme je za uspon. Trljamo nožne zglobove sa soli – pijavice čekaju u zasjedi. 5200 (slovima: pet tisuća i dvjesto) stepenica nas dijeli od najspektakularnijeg izlaska sunca ikad na vrhu Sri Pade. Oblačno je. Bonzo, neustrašivi pas vlasnice prenoćišta nas prati u stopu (u biti nas vodi kroz mrak prema svjetlu). Sam je izjavio da je nakon tisućitog uspona prestao brojati te da ga srećom šape još dobro služe. Polako, sa noge na nogu, probijamo se preko sada već bezbroj stepenica raznih visina i širina. 5:30, stigli smo na vrh. I dalje je oblačno. Čaj, zima, divlji vjetar koji tjera oblake kao da su na normi na Appleovoj traci u Kini, i ja bos u lokvi vode nasred hrama koji se naravno smjestio na najvišoj točki planine. Zašto sam bos - moraš se izuti, zašto sam se izuo - ne znam. Ali jesam. Grčevi u desnom tabanu.
trenutak u vremenu...Zora je, sunce je tamo negdje iza debelih naslaga sivo-crnih oblaka izašlo. Bos, na mokrom, hladnom betonu utapam se u panorami koja me okružuje. Dišem potpuno. Vjetar nemilosrdno lomi molitvene zastavice obješene oko hrama. Nešto ima u ovom mjestu na kojem sada drhtim od zime i iscrpljenosti, malen, nešto na trenutke zastrašujuće a onda trenutak kasnije smirujuće. Divlje a pitomo...
Što god bilo da bilo, kako jedan nas eminentni estradnjak kaže „vrijeme je da se krene“. Dolje. E da, dolje, onih 5200 stepenica (slovima: pet tisuća i dvjesto) je i dalje tamo i bolnije su nego ikad. Trenutke veselja u naletima bezobzirnih bolova donosila je mistična i čarobna oblačna suma koja nas je okruživala. No i to je bespovratno izgubljeno kada smo vidjeli budističkog svećenika u japankama kako trči niz planinu. Htio sam mu baciti klipu pod noge ali nisam. Imao snage.
Prstohvat povijesti: Budizam je u Sri Lanku stigao u 3 stoljeću prije Krista. Između 500 - 300 g. prije Krista Sinhalesi su se spustili sa sjevera Indije a Tamilci sa juga Indije… i tako je sve počelo.
Na putu prema dolje sunce se napokon probilo. Djeca, mali musavci jedan drugom do uha, kojima smo podijelili nešto igračaka, bojica, čokolade i erupcija njihovog iskrenog veselja i sreće vratila je osmjeh i na naša umorna lica. A onda… ljudi dragi, kakav je nas doručak čekao dolje. Evo puštam, suza suzu goni rekla bi majka Ljubica. Te palačinke sa kokosom i divljim medom su za sva vremena nastanjena u mojoj svijesti i podsvijesti. Gastronomski raj za moje nepce. Kaže lijepa Iva (lijepa Iva je naravno jedna od protagonistica ovog putovanja) popapaj pa idemo. U hodu mačetom bez gledanja skidam pijavicu s noge. Teško smo se odvajali od ovog rajskog mjesta, no vrijeme je bilo da se krene dalje... Kandy nas je čekao. Kako smo se odaljavali od Green House-a tako je i njegov utjecaj slabio a utjecaj navale grčeva koji su bezobrazno skakali od mišića do mišića čas amo čas tamo sve više jačao. Ispružene noge su postale imperativ. Svi prozori zauzeti.
Zanimljivost: Sri Lankanska zastava je jedina u svijetu koja predstavlja različite vjerske skupine. Žuta boja i pipul lišće predstavlja Budizam dok zelena i narančasta predstavljaju Islam i Hinduizam.
.
Ode kuplung. Madumal pokušava sve ali ne ide. Mi se ne petljamo. Tu smo čekali g. Lintona - kompenzacija ili noga u dupe. Noga u dupe. Busom do Kandya. No, srećom mladi i poduzetni Madumal je, iako vjeran svome gazdi koji je usro' motku, iskoristio situaciju i naravno ponudio vlastite usluge prijevoza i tumača kulturne i povijesne ponude svoga dragog otoka. Pun pogodak. Madumal je car. Tuk - tuk, koji je uz pse lutalice i neizbježnu ultra cool i sexy Hondu Hero lajt motiv otoka, dostavio nas je do hostela u kojem smo pobacali svoje prebijene tjelusine u krevet. Kandy može čekati do sutra.
Madumal naravno ima Hondu Hero. A tata mu ima tuk-tuk.
18.8.
Kandy, Kandy... centar tzv. Hill Country-a, brdovitog centralnog dijela otoka. Na sam prvi pogled ovaj grad je miljama od Colomba. Po svemu. Kulturni je i vjerski centar Sinhalesa, etnički najveće grupacije na otoku, skriva u svom okrilju najvažniju Budističku relikviju - Budin zub. Vjeruje se da tko god čuva u svom vlasništvu zub ima pravo vladati otokom. Oštar zub. Temple of the tooth (zubočuvar) koji se nalazi na obalama jezera gdje se lijeno sunčaju varani (gušter ko' gušter), je kroz silne sigurnosne rešetke lijep izvana a za nas ipak malo preskup za pogled iznutra. Odbivši smireno i staloženo napad pomahnitale krave koja bit ce ima nešto protiv nas Rvata, uvukli smo se u srce grada. Vrijeme je ovdje ugodnije, temperature su niže, povjetarac mrsi brkove. Bit će da je jučer završila Perahera (slavi zub), najveći festival otoka i jedan od njavećih Azijskih festivala. Svi nas u čudu pitaju gdje smo bili dok se pamet dijelila. Traje 10 dana. Mi smo došli 11 dan. Dovoljno govori o našem neprikosnovenom osjećaju za tajming. No, mi volimo biti drugačiji. I točka. Tuk-tuk nas na jedvite jade dostavlja do Budinog hram na brdu povrh grada. Pogled vrijedan milijun rupeesa.
Trenutak u vremenu...Ulične tržnice nas otimaju. Gubimo se u redovima uskih ulica krcatih štandovima. Pljusak. Prva kiša od kada smo došli. Miriši vanilija. Kupili smo Curd, nešto kao gusti jogurt koji se jede sa divljim medom. Specijalitet otoka. Miješaju se mirisi voća, usoljene ribe, svježeg mesa, začina. Tržnica. Kaotična i neodoljiva...
Jeste li znali: Kandy je bio glavni grad posljednjeg kraljevstva Sinhalesa koje je sve do 1815 i naleta Britanaca puna tri stoljeća objeručke držalo svoju nezavisnost i suverenost napadanu od Portugalaca i Nizozemaca.
Prije nego što nam je Madumal ponudio svoje usluge, odlučili smo posjetiti autobusni kolodvor kako bi provjerili (potencijalno kupili) karte za nastavak u unutrašnjost otoka. Kolodvor je, uf, mračna strana grada. Koncentracija smoga i CO2 je van svakih tablica. Buka, galama, smrad i apsolutna konfuzija okolnih aktivnosti izbacila bi iz takta i Hrvoja antistres Jerkića. U japankama kroz crne lokve autobusnog kolodvora probili smo se van. Primitkom O2 nervoza i tjeskoba je popustila. Nismo kupili karte. Nakon što smo definirali plan za sutra preostali dio dana smo lijeno u ritmu gradskog poslijepodneva proveli na obalama jezera provocirajući varane, kornjače i neke čudne ptice za koje nismo uspijevali dokučiti vrstu. Bezbrižni pogled prema nebu zapeo je u krošnji drveta iznad naših glava. Te „čudne ptice“ su visile naopačke sa grana. Pogledi su nam se sreli. Rekao bih šišmiši ali ovo su bili kondori! Dobro, centimetar-dva vam tamo ali to su bile praiskonske zvijeri! Mislim da su im i oči svijetlile crveno. Da, siguran sam. Ostao je samo spaljeni trag na mjestu gdje do maločas stajasmo.
Prstohvat povijesti: 1998.g. LTTE iliti tamilski tigrovi detonirali su kamion bombu kraj glavnog ulaza u Temple of the tooth dobrano ga oštetivši. Od tada pa do dana današnjeg osiguranje je na izuzetno visokom nivou.
Večer je nosila mirnije i sretnije motive. Madumal nas je pozvao kod svojih doma na večeru. Tatin tuk-tuk i Honda Hero (naravno lijepa Iva je bila na Hondi) i eto nas pred vratima simpatične lokalne obitelji. Tradicionalna lokalna spiza. Za prste polizat. Doslovno, s obzirom da se prstima jede. Skupila se cijela familija i gleda nas kako jedemo! Zanimljivo ali nikako neugodno iskustvo. Divna obitelj. Osjećali smo se kao doma. Neprocjenjivo.
Gastronomski se ovaj otok do sada pokazao kao apsolutni vladar moga nepca i želudca i moram priznati da mi je to prvi od tri ključna elementa kozmičke ravnoteže koja sam do kraja putovanja skupio. No polako se u meni formira drugi ključni, možda i najvažniji a to su ljudi koji nastanjuju ovaj otok. Nisam do sada naletio na takve ljude. Posebni su. No o tome malo kasnije.
19.8.
Lažu o ukusima se ne raspravlja. Tako npr. moja malenkost nije nešto od plaže, sunca i suncobrana. Iako bit će i toga. No, danas nas čekaju 2 od 3 stranice pravokutnog kulturnog trokuta, kako ga ovdje zovu. Naime, za nekoga tko pišne u gaće na spomen drevnih civilizacija, kraljeva, palača, budističkih hramova, arheologije in general ovaj otok je nepresušan izvor. Ja, osobno, iako bih volio da sam jedan od tih (naravno Indiana Jones tip) nikada nisam uspio naći živaca, dovoljnu dozu koncentracije i staloženosti za detaljan pristup problematici. Više sam reklo bi se trčeći povjesničar. Pa što uhvatim, na što se spotaknem. Drevni gradovi koji okupiraju taj centralno sjeverni dio otoka, vruću visoravan Sri Lanke, su ostavština raznih Sinhalese dinastija koji su od „stoljeća sedmog“ tu disali i razmnožavali se. Danas, što se nas tiče, su katete na redu. Vadim šestar iza uha, određujemo pravi kut i krećemo put Anuradhapure.
Kuplung šteka (novo vozilo) no ništa nas zaustaviti ne može. Madumal brzo uči. Gutamo cestu kao knedle. Nabavili usput crvene banane, kremaste za poludit. Anuradhapura. Majmuni, sad već druga vrsta (bijelobradi sa spiganim repovima) nas dočekuju. Gori i nebo i zemlja. Kroz fatamorganu se nazire spektakularna arhitektura. Dagobe, hramovi, kupališta, Kipovi Bude. Žarko crvena užegla zemlja i zagasita crvena cigla kojom je sve izgrađeno ostavljale su nas bez riječi. Tea u panici traži WC. Muzej je došao kao naručen.
prstohvat povijesti: Anuradhapura je izlila temelje davne 380 g. p.n.e. Kroz više od 1000.g. postojanja vladari Anuradhapure su neprestano vodili ratove sa Južnom Indijom. Bila je prvi glavni grad Sri Lanke. Na kraju svoga postojanja bio je zamijenjen Polonnaruwom, gradom udaljenim nepunih 100 km od kuda su novopečeni kraljevi nastavili vladati centralnom visoravni Sri Lanke.
Na putu za drugu katetu Sigiriyu, bacili smo pogled na Mihintale budistički hram koji datira iz 247 g. p.n.e. 1840 stepenica, za dlaku izbjegnuto sučeljavanje sa lokalnim majmunima, vjerojatno najljepša Dagoba otoka, svjedočenje krađe manga sa štanda (majmunska posla), nabrojene sve zemlje bivše Juge iz usta lokalca (uključujući i Kosovo)... neprocjenjivo ... no mi sve dobili za 19,99.
Pogled na dramatičnu crvenkastu stijenetinu koja se izdizala iznad nas ostavlja nas potpuno bez daha. Sigiriya. Teško je izabrati riječi. Jezik je suviše siromašan da opiše ono što oči vide. Preko 20 stoljeća burne povijesti uklesano je u glatke stijene ovog davno ugaslog vulkana. Nažalost i uz najbolju volju, detaljniji pisani opis ce ovaj puta morati izostati. Popeli smo se na vrh. Na putu gore noge su malo zaklecale prolazeći pored ogromnih stršljenovih košnica. Natpis kaže citiram: „Do not make noise. In case of hornet atack stay still.“ Hiperventiliram. Pogledi nam se gube u zalasku sunca. Bosi, prljavi i zadovoljni krećemo nazad. Izgubili smo se. Na kratko.
Vrijeme je da se oprostimo od Madumala. Legenda. Ljudina. Imam osjećaj da njegova priča tek treba biti ispričana. Nadam se da ćemo je i mi pomoći ispričati.
20.8.
Otok nas je potpuno i bespovratno začarao. Ušli smo u đir, korak nam je lagan. Nema nitko jači.
Na redu je hipotenuza. Polonnaruwa. Ponovo smo uzjahali javni prijevoz. Povratak na mjesto zločina - autobusni kolodvor u Kandyu. Autobus sigurno i bez respekta maršira krivudavom cestom.
Pukla guma. Bez namjere da budem 17 u redu sa savjetima kako promijeniti gumu na autobusu bezbrižno uz cestu čekam rješenje. Lijepa Iva, Zoki i Tea također u antistres mode-u. Dobro, Zoki tu i tamo škicne pod autobus da vidi jel' dečki idu u pravom smjeru. Madumal je jednom prilikom napomenuo da su lokalni autobusi „monster“. Nakon što je rezervna guma sjela na svoje mjesto dobili smo praktično tumačenje tog naziva. Vožnja koja je uslijedila u potpunosti je narušila naše psihofizičko stanje. Autobus je vrištao iz petnih cilindara, crni dim je sukljao, tuk-tukovi i ostali ini nebitni sudionici u prometu frcali su kao kamenčići ispod monster kotača po okolnim kanalima. Svi mirni u autobusu. Mi očiju kao lemuri. Štrafte bljuvotine koje su se oslikavale na gotovo svim autobusima (zadnja tri reda prozora) su sada potpuno jasne.
U vidnom stanju soka zavijeni u prašinu iza autobusa koji nas je upravo iskrcao, prilazi nam lokalni Jozo. Prodaje priču u par minuta. Sve je dogovoreno. A dogovoreno je sljedeće: Popust na smještaj, besplatni tuk-tuk u zamjenu za karte za ulaz u Polonnaruwu. Naravno „they know people who know people that now how to get in without the ticket“. S obzirom da smo svi bili akreditirani novinari, koji u tom trenutku istražuju Sri Lanku za potrebe turističkog vodica (papirnatog) koji će pokrivati tržište jugoistočne Europe bili smo zamoljeni da o ovim radnjama u vodiču ne izvijestimo. Širok osmjeh i stisak ruke... „Jozo ma nema problema!“. Potičemo sivu ekonomiju. Znam. Ali nek' Slovenci i takvi plaćaju punu cijenu.
Kako je dogovoreno, tuk-tukovi su nas „uveli“ u sam kompleks Polonnaruwe. Bez greške. Dečki su na domaćem terenu, vidi se. Polonnaruwa je opet kao i 1000 g. starija Anuradhapura idealna za lutanje kroz stranice povijesti i kulture ovog otoka. Sada već iskusni u tumačenju šrilankanske povijesti laganim korakom uz pokoju mudru kao „dobro su oni ovo sazidali“ ili „znao je taj Parakramabahu što radi, vidi se“ proveli smo cijelo popodne lutajući ovim arheološkim draguljem.
U biti, šalu na stranu, dva dana za drevne gradove Sri Lanke, koliko smo im mi dali, su smiješan broj, potpuno nedostatan. Viče Usamljeni iz torbe „5 dana barem“! Ma niti 5 dana nije dovoljno da se u potpunosti prepustite čarima i mistici ovih drevnih kultura. No, naša vreća sa vremenom je šuplja ko' švicarski sir, vrijeme curi i tjera nas u trk dalje...
Kaže jedan od tuk-tukovaca „dobar dan, kako si?“ na spomen o našoj rodnoj grudi. Mladac, širokog osmijeha i bijelog zuba, kaže ljubila ga slovenka, no nije išlo pa je prešao na ruskinju. „Dark skin i think“ kaže on. Pakira za Moskvu.
Trenutak u vremenu....djeca me digoše od večere. Navalila, bez najave. Sjedim na školjci, desni lakat na desnom koljenu, dlan pod bradom. Poza mislioca. I ja mislim. Gledam pipu i na pipi crijevo. S time se nešto očito pere, mislim si. Tehnika me zbunjuje... od naprijed, s leđa, sa strane, preko glave. Pa opet mislim. Vizualiziram. To mora špricati na sve strane. Ne razumijem. Gušter zapišti na vratima i trgne me. Više ne mislim. ...
21.8.
Par jutarnjih žlica mango pekmeza na domaćem kruhu iz obližnje pekare i spremni smo za dalje. Jozo šalje svog čoeka' sa nama do ceste kako bi nam pomogao zaustaviti autobus za Trincomalee. Smjer istok. Napokon istok. Priča se sada mijenja, istok je drugačiji, još uvijek vida i liže rane, nepredvidiv i tajanstven. Čak je i Usamljeni jedva istisnuo par stranica o njemu. Ovo je ono što smo čekali, neukroćena Sri Lanka.
Trenutak u vremenu... Autobus se iznenađujuće mirno kotrlja. Sve je nekako sporije, mirnije, drugačije. Živa se u barometru diže svakim kilometrom. Vrtim si u glavi slike dokumentarca kojeg smo pogledali prije puta... dokumentarca o zadnjim mjesecima krvoprolića i gušenja tamilskih tigrova. I civila. Sivo-zelene vojne barikade koje prečesto gledam kroz prašnjavi prozor i vojnici naoružani do zuba jasno odaju nervoznu stvarnost ovoga kraja. Šatori uz cestu iz koje viri po 5-6 musavih glava. Sve je još svježe ...
Nastavak slijedi ....
Post je objavljen 18.11.2012. u 17:01 sati.