Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

”To je smišljeno da bude ironično, Paule”



Zašto prevoditeljica u predstavi Ivice Buljana Žuta crta po tekstu Julie Zeh i Charlote Roos "prevodi" s ”arapskog”, a zapravo s izmišljenog odnosno lažnog jezika koji bi trebao ”zvučati arapski” a u kojem se krava, kakvog li iznenađenja i posve neočekivane onomatopeje, kaže ”muu”? Zašto se nestali prijatelj Aš-Šamiha, partner s kojim je lovio ribu kako bi obojica prehranila svoje obitelji, zove Mubarak, poput svrgnutog egipatskog predsjednika? Zašto je na njih dvojicu i na njihov čamac s neba pala krava i prepolovila im brod na pola? Zašto nije definirano iz koje su oni arapske zemlje, ima ih poprilično u području Sjeverne Afrike?

Mogla bih odmah ponuditi i odgovore na ta pitanja, istim redoslijedom: mora da tekst ismijava eurocentričnu poziciju kojoj arapski zvuči kao blebetanje. Zacijelo je riječ o parodiji. Isto vrijedi i za ime Mubarak, jer zaboga, jedino ime kojeg se Europljani mogu sjetiti a da zvuči kao da je iz sjeverne Afrike je Mubarak. Dobro, doduše tu je još i Gaddafi. Krava je, dakako, pala na čamac jer eto, ovaj komad se poigrava ”niskim” ali zabavnim žanrovima, od kojih je jedan i farsa, čije su obilježje upravo apsurdne situacije.

A mogla bih ponuditi i malo drugačije odgovore na ta pitanja: budući da arapski ionako Zapadnjacima zvuči kao blebetanje, da ne govorimo tek o zemljama zapadnog Balkana (kao što je Hrvatska s kojom je predstava u kazališnoj razmjeni), koje pak imaju slabog iskustva s imigrantima i azilantima iz Sjeverne Afrike, zašto se mučiti s glumcem koji zna arapski, kad to jednostavno možemo riješiti blebetanjem koje ”zvuči arapski”. Ako ubacimo još i ”muu” bit će urnebesno.

Kad smo već kod toga - pita Julie Charlote - Znaš li ti koje arapsko ime, jer ako krenem guglati, zalijepit ću se za fejs i onda će mi netko poslati zahtjev da se pridružim nekom prosvjedu a znaš da mi je to najgore što mi se uopće ikada može dogoditi u životu? - Čekaj, čula sam početkom godine, odgovara Charlote, bio je taj neki Mubarak. – A Gaddafi? – Znaš šta, Gaddafi je ipak malo previše isfuran, njegovo krvavo mrtvo lice bilo je u svim medijima. Bolje Mubarak, on ne izaziva mučninu.

-Dobro, i šta ćemo s njima, neka kritika sistema, al onako da bude dvosmisleno? – Ma znaš šta, nek im svima krava padne na glavu, već tri mjeseca slušam o toj prokletoj kravi na svim njemačkim vijestima. Ali da, da, daj da bude dvosmisleno. To je kompleksno, znaš da moraš biti kompleksan kao umjetnik, ali istovremeno i malo pop da ne bude dosadno. Ubit ćemo dvije krave jednim avionom – em će biti kritika društva, em ćemo kritizirati kritiku društva, em ćemo kritizirati kritiku kritike društva – pa to su već tri krave. A samo dva partnera na projektu. Čovječe, pa poklopit ćemo jednim udarcem live art umjetnike, ove što protestiraju, te Arape što se mlate, korporacije koje im daju pare da se pomlate, muškarce koji se ponašaju kao balavi adolescenti u pobuni, naše prijatelje koji ne razumiju nas dramatičare i mlate pare u korporativnom sektoru. Ne može bolje, zakrpali smo sa svih strana.

Žuta crta prati uzaludan pokušaj Paula, partnera ”politične” performerice Helene Zibirre koja na aukciji prodaje svoju izvedbu u korist ”demokratskih pokreta u arapskim zemljama”, da se pobuni protiv sistema, odnosno ”menadžmenta stada”. Gola u kavezu, Helene će tjedan dana sjediti u uredu odvjetnika koji ju je osvojio na aukciji, kako bi njegovim klijentima sugerirala da je odvjetniku stalo do suvremene umjetnosti i političkog angažmana i time mu, valjda, osnažila “brand”. Paula to pogađa, ”fizički ga boli”, kao što bi moralo pogoditi i svaku misleću osobu, te reagira nizom histeričnih ispada pomaknute agresije. Postaje užasno bijesan na hotelski kompleks u koji ga je Helene dovela na odmor i ne izlazi iz sobe. Nerviraju ga teniski tereni, mini-golf, supermarket, frizer, ulice, asfaltirane površine, uredno pošišane zelene površine. I zavojiti puteljci. A posebno ograde. Sjedi u sobi i paralelno sluša medijske izvještaje o kravi Ivoni koja bježi od mesara i o vojski koja se bori protiv demonstranata u Sjevernoj Africi. Paulovim mukama ne nalazi se kraj ni u zračnoj luci na povratku kući kada ga sigurnosna kontrola tjera da otvori torbu što ovaj odbija, i situacija se zahuktava do incidenta.

Mogli bismo to ovako shvatiti: Helene je pragmatični oportunist, koji se dobro snalazi u situaciji u kojoj njena protestna umjetnost dobija na cijeni. Paul nikako da odraste, postane odgovoran za svoj život i počne zarađivati umjesto da troši Helenine novce.

Ili ovako: Helene je razočarani idealist, koji zavidi Paulu koji je još uvijek zadržao svijest o tome što je važno.

A možda i ovako: Helene je, kao i svaka prava buduća majka i supruga, fokusirana na svoju obitelj i privatni mir, te nadasve praktična. Paul je, kao svaki pravi muškarac, u potrazi za općim dobrom.

Zašto ne ovako: Paul je neuspješan čovjek, koji se nije samoaktualizirao i projicira svoju nesreću na stvari oko sebe, kriveći pritom Helene jer je ona uspješna u onome što radi.

Radi se o seriji vježbi, koje, nažalost, nisu stilske, već su tematske – vježbe iz interpretativnih opcija.

Kako god da bilo što iz predstave shvatimo, problem je u tome što nam se ništa, zapravo, nije dogodilo, osim neprestanog odricanja od bilo čega kroz kontinuiranu banalizaciju svega.


Post je objavljen 14.11.2012. u 21:26 sati.