Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

Zapisi o tome kako se ponaša tijelo početnice u bicikliranju na duge staze za vrijeme i nakon odvoženih 113 km u 7.5 sati, od Svete Nedelje do Oštarija

ili

Što sve nisam očekivala da će se dogoditi, ili bar ne u tom obliku



Bicikl Milka i moj nos na stanici u Ogulinu, čekamo vlak za povratak u Zagreb


1. Lice mi je bilo skoreno od soli. Bilo je toliko slano, da bi me jezik zapekao kad bih se oblizala. Strugajući sol s lica, mogla sam komotno posoliti lonac graha.

2. Nakon prvih 50 km, osjećala sam da bih mogla progutati omanjeg slona, neoguljenog, sa surlom.

3. Nakon 100 km, više mi se ništa nije jelo.

4. Prije puta, čitala sam o efektu špageta – o tome da ti se noge nakon nekog vremena pretvore u špagete koje se razigrano bacakaju okolo u potrazi za slasnim sosom. Meni se umjesto toga dogodio Geppetto efekt, osjećaj da mi noge u kukovima nisu dobro pričvršćene za ostatak tijela i da bi ih, u najmanju ruku, trebalo podmazati. Kukovi su počeli drveno-limeno klepetati već tamo negdje od 70 km. Nije zapravo riječ o boli, više o nekom osjećaju da se odvajaš od tijela, da si ga samo posudio, i da ga je sad potrebno poslati na servis.

5. Kako mi je kaciga bila premala, boljela me je glava. Kad bih je namjestila tako da me ne boli glava, zabolio me je vrat. Netko mudar bi pomislio da sam to mogla i pretpostaviti.

6. Bojala sam se da ću pokisnuti, a umjesto toga sam izgorjela na suncu. To mi daje zanosan izgled rakunovog mladunčeta, samo u drugoj kombinaciji boja. Bijeli kolobari oko očiju na licu boje reš pečene Peppe Praščić. Jedna strana mi je, dakako, jače izgorjela od druge, jer je ražanj neravnomjerno pekao.

7. Voziti 113 km sa kratkim pauzama nije isto kao i voziti dva puta po 55 km, sa pauzom od četiri sata u kojoj popiješ bure pive i čobanac, pa još malo i prilegneš. Sigurna sam da oko toga postoje oprečna mišljenja, ali ovo prvo je meni daleko teže, i ne vidim posebnog razloga da to ponovim.

8. Podstavljene biciklističke bicke nose se na golo tijelo. To znači da štrample idu preko bicki, ako nemate podstavljene tajice koje biste mogli obući, a vremenske prilike to zahtijevaju. Dok ste na biciklu, nitko to ne primjećuje. Međutim, kada siđete s njega, vi zapravo hodate u štramplama po svijetu, odnosno, što se svijeta tiče, zaboravili ste se odjenuti. Socijalna problematičnost te situacije upala mi je u oči tek kad sam se ogledala u zgroženom izrazu lica otpravnika vlakova na stanici u Ogulinu. I onda još par puta tako, sa svakim tko je prošao pored mene.

9. Kad mi netko zada neko vrijeme u kojem moram preći određeni put, to mi je isprva motivirajuće, ali nakon kojih 80 km postaje demotivirajuće, jer prestanem percipirati okoliš. Kada prestanem percipirati okoliš kroz koji vozim, cijela stvar postane malo besmislena, jer bi tako mogla voziti bicikl i u dvorani.

10. Potajno sam se nadala da će ekipa na biciklističkom maratonu izgledati kao Jacquie Phelan



odnosno



a oni su većinom izgledali kao Fred u žutoj majici, dakle onaj lik kojeg Bike Snob NYC ismijava do besvjesti.



odnosno



Primjer Fred-bashing posta: http://bikesnobnyc.blogspot.com/2011/07/data-wranglers-fred-fight-at-flat-bar.html (blog.hr mi ne dopušta da linkam, iz nepoznatog razloga)

11. Potajno sam se nadala da ću si naći nove ljude s kojima ću redovito vikendima voziti. Ali kako sam bila jedina wannabe Jacquie među 32 Freda i jednim jako simpatičnim Goranom, a Gorana sam i otprije poznavala, mogli bismo reći da mi se ta želja nije ispunila. Bila sam također i jedina koja nije vozila cestovni bicikl nego montić sklepan od dijelova s različitih bicikala, jedina s kacigom koja nije bila biciklistička, i jedna od dvoje koja nije morala prodati bubreg za svoj bicikl.



Post je objavljen 23.09.2012. u 10:51 sati.