Nebo se rasipalo suncem tog
dana. Sjedila je sama
u ružičastom hladu svog
šešira, kao neka zalutala dama
s knjigom Ratnika svjetlosti
u ruci i s pogledom plavim
u rijeci, okrunjea svojom svetosti.
Licem u lice s anđelom pravim
osuđen na samo pozdrav i stid
skrio sam se u tamu hlada
i divljenjem ludim razumu zid
tamnice sam gradio. A mlada
dama, kao božanstvo, po mudrosti
rukom ide. No radost mi ote
moju neki dječak u ludosti
kad ju zovnu, mene ubi: Charlotte.
Ona sklopi mudrost svijetlu,
nasmija se i podiže pogled plavi,
a ja osta sam na svijetu
i ona sama u mojoj glavi.
(bj)
Post je objavljen 12.09.2012. u 22:18 sati.