Marketing
Burning sun
Još uvijek, u svojim srednjim tridesetima, često osjetim strah od toga da će me vlastita žudnja živu zapaliti. I kao da je puno gore nego što je bilo prije deset ili petnaest godina, iako je sada daleko lakše podnosim. Područje žudnje se proširilo, dodajući nove nabore koži, i nova mjesta za uvlačenje.
Zapravo se ne radi o opeklinama drugog stupnja, već o tkivu koje se neprestano cijepa samo od sebe, posvuda. Baš me trga. Ipak, sadomazohističko iskustvo kakvo je već iskustvo života ima jednu prednost – što duže traje, to je lakše prestati se batrgati i ostati miran s tim mesom koje se kida. Kad si miran, bol te zaboravi boljeti.
Bili smo na tom putu, ovaj put po Balkanu, nas dvadesetsedmero; Poljaci, Šveđani, Slovenci, Srvati, Hrbi, Sjeverni Irci (ko sjeverni medvjedi ili sjeverni vjetrovi) i jedan Englez. Autobusom. Zagreb-Jasenovac-Sirogojno-Užice-Dečani-Prizren-Shkodra-Cetinje-Dubrovnik-Mostar-Konjic-Rijeka. Dok sam na putu po Turskoj, Gruziji i Azerbejdžanu imala jači osjećaj grupne kohezije, vjerojatno i zbog tog prostora koji nije naš na način na koji je Balkan naš, i to ne samo za nas s ovih prostora, ovoga smo se puta (this time: na engleskom je put vrijeme, osim što to nije isti put) nekako raspršili.
Protica mi je rekao da mu je drago jer mu se čini da sam se sada otvorila, i otvorila prema puno više ljudi, i da je to bilo hrabro, ali ja sam mu pokušala objasniti da za mene otvaranje nije hrabro. Ja se otvaram po automatizmu, manje više svima koji nisu sociopati. Hrabro bi bilo pokušati osjetiti kad je vrijeme za to, a kad ne, i kad je taj osjećaj otvaranja želja, a kad uvjetovanje odnosno navika. Jer od toga silnog prosipanja, na kraju se uvijek osjećaš kao da te netko zaboravio na jakom suncu, pa si sad malo ”apšisao”, kako bi to baka Mira rekla, da se kojim slučajem sad ne taloži u urni.
Najteža mi je bila neprestana uronjenost u zvukove, šumove, glasove. I sad dok ovo pišem čujem pse kako laju (jer psi inače mekeću) i ptičice i aute i susjede. Ali ti zvukovi nemaju ništa sa mnom, ne obraćaju mi se i ne očekuju nikakvu reakciju od mene. Na putu je sve očekivalo moju reakciju, i sve je reagiralo na mene. Ta je neprestana uzajamna nadraženost izluđujuća.
Kao što je Nevena rekla, u našem prvom post-traumatskom razgovoru nakon puta, malo kao da si zatvoren s ljudima na jedrilici, samo što je ta jedrilica nevidljiva i plovi i po kopnu, a najviše se voli praviti da je autobus. Nema nikakve šanse da svi jednostavno šute, a da to ne bude nasilje nad njima, a i tada je dovoljno da jedan priča, pa da tišine opet ne bude. I zapravo, nema nikakve šanse da se ikud makneš, iako se stalno mičeš i scenografija se neprestano transformira. Možda i jest problem u tome što vrlo brzo sve počinje ličiti na scenografiju, a ti postaješ loš dramaturg.
Smetao me taj osjećaj koji bi mi se ponekad javljao, i nisam sigurna kako da ga artikuliram. Prezirem poziciju ”arbitra dobrog ukusa”, koji ide okolo i prvenstveno se bavi procjenjivanjem toga što drugi rade. Naravno, svi to radimo, jer si tako i organiziramo život. Ali postoje oni koji se realiziraju kroz poziciju arbitra, to im je način samoaktualizacije, i to mi se gadi. Problem je u tome što te ovakvo putovanje nekako natjera upravo u tu poziciju, postavlja te u neko intenzivno stanje odvajanja bitnog od nebitnog, zanimljivog od nezanimljivog, suvremenog od anakronog, sofisticiranog od banalnog, žita od plišanih koala.
I sad to stanje koje je, ipak, u svakodnevnom životu prekarne kulturne radnice limitirano uglavnom na tekst, na ovakvom putu postane potpuno sveobuhvatno, od hrane do lokomotiva, preko pletenih prsluka logorašica iz Jasenovca, ceste od Shkodre do Cetinja, imaginiranih zvukova korčulanskih klesara u Mostaru. Hodaš okolo kao živa estetska, moralna i politička vaga, iako se svim silama tome opireš. A i tkivo oko tebe zapravo se opire toj analitičnosti i tom seciranju – ono ti se zapravo želi dati u svom totalitetu, međutim ti nemaš kapacitete za to.
Odnosno, ti možda imaš, ali ja nemam. I onda hodam okolo kao zombi procjenjitelj, važući omjer cijene i kvalitete. Samo što se ne radi o kvaliteti, nego o tome užasnom pojmu ”zanimljivog”. I sad čujem glas velikog šefa, švedskog tigra, kako smo ga zvali po marki kofera koju nosi, kako govori: destilirajte informacije, ne trebaju nam sva vaša iskustva, kao da se radi (pa i radi se) o trgovini iskustvima, o burzi doživljaja.
Nisam cinična prema tom projektu, dapače, vjerujem u njega i volim ga. I ta nelagoda je njegov sastavni dio.
Post je objavljen 02.05.2012. u 10:57 sati.