Ne znam da li Vam se ikad dogodilo to da se nađete usred neke, besmislene zapravo, rasprave u kojoj vidite da ste vi jedina točka koja pokušava rasvjetliti stvari. Čak i kada prepoznajete taj problem, shvatite da ste to što jeste, jedna mala tinjajuća šibica na kraju tunela, smatrate iz nekog neobjašnjvog razloga možda baš Vi nekim čudom možete postići da upravo Vaša svjetlost može učiniti neku promjenu, ako dozvoljavate da se slobodno izrazim jezikom svog bića, promjenu koja ne mora nužno značiti promjenu svega što poimamo, nego trenutak kada sugovornik prepoznaje smisao onog što govorite i kada u njegovim očima, na njegovom licu prepoznajete trenutak one istinske zdravorazumne refleksije u kojoj se on kao pojedimac zapita: je li uistinu tako? Jesam li ja stvarno takav? Što da radim?
Rijetko kad se to meni dešava, a kad se desi, osjećam se kao Sorat. No, ono što je vriijedno ovdje spomena jest da u slučajevima kad se to desi, ljudi koji su u stanju to osjetiti osjećaju to "kao nešte znakovito". Njihovo biće se mijenja. Da li se Vaše biće mijenja? Jeste li i Vi dio promjene?
Post je objavljen 22.04.2012. u 01:29 sati.