Marketing
The moments died, I hear no screaming, the visions left inside me slowly faded
tuga, bijes, bol, razocarenje, ljutnja, patnja, strah, umor,.. sve odjednom.. ponekada ni suze ne pomazu, ne izbacuju sve iz mene. trgam se. zasto? zar nisam dovoljno patila? umorna sam od borbe. koliko jos moram boli podnjeti i koliko jos suza moram proliti? zbog cega sam kaznjena? samo zato jer zivim? jer zelim biti netko i nesto? jer pokusavam pomoci svima oko sebe? jer se svi mogu osloniti na mene bilo to u 3 ujutro ili u 5 popodne? jer sam uvijek tu za sve koji me trebaju i jer se trudim raditi dobro? svi grijesimo, pa ljudi smo.. zasto sam onda ja kaznjena tolikom boli......
ne mogu prestati plakati, ne mogu se suzdrzati vise.. previse mi je, nakupilo se.. skupljala sam i potiskivala dok sam mogla ali nemogu vise izdrzati taj pritisak! i kad pitaju me jesam li dobro, nasmijem se i kazem da jesam.. ne vide moje lice, ne vide moje suze. ne mogu se ni javiti frendovima jer glas mi puca, tihi jecaji se skrivaju dok tipkam da sve je u redu.. vracam masku.. da.. bolje se sa njom.. ne vidi se tuga u mojim ocima.. ne vidi se patnja u mojoj dusi.. zid koji se nemoze srusit.. ostajem u sebi..
bijesna sam zbog toga, bijesna jer nema kraja. razocarana zivotom. ljuta na sebe. zasto si dopustam da toliko boli? patnja me paralizira i oduzima dah. strah me da nikada nece prestati. umorna sam od toga.. samo tama..
krik u meni otkriva tajne, vrisak na vrhu kristalne katedrale. moja bol cula se daleko kroz tamnu noc. vjetar mi mrsi kosu i mice suze sa lica. dok sam stajala tako blijeda obasjana zvijezdama i dijamantnim sjajem zatvorila sam oci i duboko udahnula. haljina je leprsala oko mene. podigla sam ruke. znala sam da jedan korak me dijeli od kraja. otvorila sam oci i opet duboko udahnula. kraj... sloboda... samo crnilo je oko mene.. odlucila sam se za posljednji korak. prepustila sam se vjetru da me ponese.. i samo sam jednu misao imala.. tako je trebalo biti.
Post je objavljen 31.03.2012. u 17:57 sati.