Pregled posta

Kvaka 22

Od kada je objavljen datum održavanja referenduma za građane Hrvatske (i sve one na netransparentnim biračkim spiskovima koji se tako osjećaju) hvatam sebe kako diskretno propitkujem poznate, polupoznate pa čak i potpuno nepoznate ljude: „Jesi li za ulazak Hrvatske u EU?“.

Pitanje svih pitanja, koje će zasigurno obilježiti prvih dvadesetak dana 2012. godine, postavljam s određenom dozom nelagode, jer to pitanje za mene ima isti emotivno-moralni naboj poput pitanja „Za koga ćeš glasati na izborima?“ ili „Kolika ti je plaća?“. Ta se pitanja u civiliziranome svijetu ne postavljaju, budući da zadiru u ideološku ili egzistencijalnu intimu, a svaki odgovor omogućava brzinsko skeniranje stanja uma-duha-tijela pitanoga.

Ne, nije ugodno postaviti takvo pitanje, a ništa ugodnije nije niti čuti odgovor, jer svi zaziremo od predstojeće „ili-ili“ situacije i hrvatske demokracije na rubu provalije. Stoga imam osjećaj da nas glasni odgovor obvezuje mnogo više nego onaj bezglasni kružić koji ćemo opisati na lijevoj ili desnoj strani glasačkog listića.

Nakon izjašnjavanja očekuje se i dodatno pojašnjenje odabrane krajnosti. A to tumačenje, ti razlozi, oni otkrivaju jesmo li podlegli utjecaju promidžbenih aktivnosti profesionalne politike u „mainstream“ medijima ili sirenskom zovu parlamentarne i neparlamentarne desnice, ekologa, alternativaca te slobodno mislećih pojedinaca čiji argumenti subverzivno kruže on-line svemirom.

U pravilu, svi koji se izjašnjavaju „za“ EU čine to sa zadrškom i posvemašnjim osjećajem nelagode: „Jer, što nam drugo preostaje?!“, „Odabirem manje zlo!“, odnosno „Ulaskom u Europu zaštiti ćemo se od nas samih, od lijepih naših lopovluka...“.

Moram priznati da sam u trenutku kad nas samo deset dana dijeli od sudbonosne odluke koja će odrediti našu budućnost (ali i generacija koje se još nisu rodile), zbunjena rezigniranim i pesimističnim „DA“ odgovorima te tužnim i pokajničkim „NE“ očitovanjima. A gdje sam tu ja? Hoću li se prikloniti „DA-ziherašima“, „NE-krivcima“ ako stvari krenu još gore ili „JA O TOME NEĆU ODLUČIVATI-apstinentima“ koji si zadržavaju pravo prigovaranja u svakom slučaju?

Da mi je netko koncem 80-ih rekao da ću ikada dvojiti oko ulaska Hrvatske u EU, mislila bih – taj je lud. Mi ovdašnji heroji preživljavanja s iskustvom socijalizma, marksizma i etatizma, bratstva i jedinstva, ekonomskih restrikcija i potrošačkih ograničenja, željno smo zagledavali u konzumeristički zapad gladni boja, okusa, mirisa, slobode govora i privatnog vlasništva.

Valjda smo dosadili dragome Bogu te nam je ispunio želju – i evo Hrvatskoj kapitalizma! Međutim, nekako smo smetnuli s povijesnog uma da u kapitalizmu nisu svi kapitalisti. Kapitalista ima malo, ali kontroliraju sve, zato se taj sustav zove po njima! Inače, primjerenije bi bilo da se zove proletarizam, ako bi se gledalo na pripadnost većine stanovništva.

Dok smo se mi na Balkanu uzeli odvajati i razdvajati, Europa se nekako krenula međusobno sljubljivati i udruživati. To je tu lud, tko u pravu, a tko u krivu? Ta europska ljubav se u međuvremenu jako formalizirala i birokratizirala, pa bi svako malo netko zastenjao od čvrstine eurozagrljaja – sve sami neobrazovani ljudi koji nikako da shvate o čemu se radi. Iz neznanja malo se bune seljaci, stočari, proizvođači mesa, kamiondžije, pa redom proleteri u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Madžarskoj!

O čemu se radi? Radi se o „prirodi“ i „društvu“. O priči koju treba promatrati iz malo šireg rakursa nego što je grčki ili hrvatski ili europski. Čak ako i nismo skloni raznim teorijama zavjera (koje iz pera Davida Ickea zvuče privlačno i sasvim logično), očigledno je da ovaj planet ne može izdržati hiperprodukciju materijalnih dobara i neracionalno trošenje prirodnih resursa. A upravo to rade svjetske korporacije, banke, male interesne grupe sa Zapada i Istoka, pojedinci koji su većinski vlasnici, vladari, planetoposjednici, režiseri sukoba i ratova, genocida, kulturocida i biocida. Moćnici-bolesnici-luđaci.

Čak ako i nismo osobito duhovni ili informirani, na vlastitom primjeru možemo zaključiti da nas isprazni konzumerizam nije učinio sretnima. Dakle, čini se ipak da nam netko podmeće! Naša glad i žeđ za stvarima stalno se nadahnjuje i hrani medijskim vidljivim i nevidljivim porukama. Malo nam daju, onda nam uskraćuju. Pritom nas straše gubicima, stvarnim i potencijalnim. Strah – savršeno oružje u nevidljivoj igri moći.

Naša hrvatska priča? Mi smo jedna lijepa, osunčana i morem oplahnuta parcela na jugu Europe, u pretežitom vlasništvu (još uvijek) necviliziranih, hrgastih, nesložnih nas, Hrvata. Zanimljiva bližim i daljnjim susjedima. Usprkos interesu koji se stoljećima iskazivao, osvajačkim ratovima, odnarođivanjem, razdvoji-pa-vladaj politikom, bezobrazni je narod nekako uspio opstati.

Možda nije ni to u pitanju, možda samo umišljamo kako smo prelijepi i poželjni. Možda smo naprosto teritorij na pola puta između istoka i zapada, sjevera i juga. Pa onda, čisto zemljopisno, svakih pedesetak godina nadrapamo u srazu velikih i moćnih. I samo zato moramo nekome pripadati. Kakva bi to bila ujedinjena Europa s rupom u sredini, u predjelu zemljopisnog želuca, na primjer?!

Kakva god da je istina, činjenica je da nam od stoljeća sedmog pa do danas nitko nije ljubazno ponudio nekoliko stotina milijardi nečega, forinti, lira, maraka, eura, dolara – e da bi nam bilo lakše, ljepše i bolje. Pa ne vidim zašto bi to učinila Europa. Može biti da EU ništa ne nudi, nego su se hrvatski političari „izgubili u prijevodu“ pa nam oni nude sve te europske srećke.

Deset dana uoči referenduma teško da će ljudi u ovoj zemlji pročitati Lisabonski ugovor i sve druge materijale, ta beskonačna pravila, nerazumljivu regulativu i zahtjeve što ih nameće Bruxelles. Nisam sigurna da su to učinili političari, saborski zastupnici u prošlom i novom sazivu na primjer, makar bi to bila dužnost svakog političkog profesionalca. Politika bi trebala znati, obrazložiti i argumentirano tumačiti ono što je od vitalnog značenja za našu zemlju i ljude, sadašnjost i budućnost.

Međutim, politika se ne bavi Hrvatskom, ne radi na identifikaciji prostora, na poticanju i vrednovanju ljudi, talenata, kreativnosti, sposobnosti, prednosti koje Hrvatska ima. Politika se najčešće bavi sama sa sobom: osvajanjem, održavanjem i ponovnim osvajanjem vlasti. Barem je do sada tako bilo.

Nama glasačima preostaje da se sami snalazimo kako najbolje znamo. Možemo vjerovati površnim, priglupim promidžbenim porukama u „mainstream“ medijima ako nam je to jednostavnije, čitati informacije koje kruže internetom, gledati Nigela Farage kako pljuje Europski parlament na Youtoubeu, saznati što govore ljudi na skupovima protiv ulaska u EU ili se naprosto utišati i u svom srcu potražiti odgovor.

Što se mene tiče, ovo između Hrvatske i EU najviše sliči na sklapanje braka. Pokušavam sebe zamisliti u situaciji Hrvatske. Da sam se ja, poput Hrvatske, dva puta udavala (1918. i 1945.), bila zlostavljana i izrabljivana u oba braka te prošla kroz dva bolna, dva krvava procesa razvoda, dobro bih razmislila o trećem braku! Čak da moju ruku zatraži sam Brad Pitt?!

Zašto bih se ponovno udavala nakon dva neuspjela i tragična braka? Zbog interesa? Da sam slučajno dobrostojeća, što nažalost nisam, ne bih se udavala, ograničavala i obvezivala. Imala bih dovoljno za život i više bi mi odgovarala povremena, ravnopravna druženja dvije samostalne i samodostatne jedinke.

To što sam trenutačno siromašna, da li to znači da sam prisiljena ući u brak iz računa? U nadi da će netko drugi platiti moje siromaštvo! I to partner koji me godinama procjenjuje, ispituje, povremeno ucjenjuje?! U vrijeme kad sam se puno bolje držala, odbijao me, a sada kad sam na koljenima i više nalik na krepanu mačku, sad me odjednom hoće. Je li to logično?

Partner koji je pripremio opsežan i detaljan predbračni ugovor kojim uvjetuje svaki trenutak, svaki aspekt mog života? Meni to izgleda kao ugovor koji je u interesu samo jedne strane, iz kojeg nije vidljivo koliko bi me mogla koštati rastava braka ako bi do nje došlo! Ili je to možda ugovor bez mogućnosti mirnog razlaza, veza na vijek vjekova?! Ne, hvala, ja se ne bih udavala treći put, barem ne dok sam siromašna i stoga neravnopravna! Posebno ne za tog bezidejnog birokratskog tipa. Dosadnog, ali potencijalno opasnog.

Hoće li se Hrvatska u-dati 22. siječnja ili će si u-zeti timeout i pravo da još malo razmisli? Ako nismo sigurni, ako ne osjećamo radost pridruživanja, ako dvojimo, zaokružimo „PROTIV“ i odgodimo priču za neka bolja vremena. Pogledajmo što možemo učiniti sami, s novom vladom, novom gospodarskom i fiskalnom politikom. Pričekajmo malo. Osnažimo se prije. Uđimo u novi brak, ako nam baš treba, radosna srca i uspravni, optimistični, sigurni da nas partner u braku neće operušiti. Sigurni da iz njega možemo izaći ako poželimo.

Da, meni se čini nekako budalasto srljanje u brak. I još k tome s mladoženjom tako simptomatičnog inicijala! Nakon Beča, Budimpešte i Beograda evo nama Bruxellesa! Nije bila treća, pa ne vjerujem ni u četvrtu sreću slova „B“ za Hrvatsku!


Mare,
zabrinuta za sve ljude i voljenu zemlju Hrvatsku!


U Zagrebu, slobodnoj hrvatskoj prijestolnici, 12. siječnja 2012.


Post je objavljen 19.01.2012. u 21:44 sati.