Marketing
I've been watching,I've been waiting,In the shadows all my time,I've been searching,I've been living,for tomorrows all my life..
Gledam svoj zivot kako se rusi pred mojim ocima... Znam.... Tama ce se pretvorit u svijetlo... Kada dode vrijeme... Biti cu u redu... Znam... Nikad nisam zamisljala da bi moj zivot mogao ispasti takav... Tako crn... Tako hladan... Da se osjecam tako usamljeno... Kao san... Zatvorena u sebe....
Ponekad se osjecam kao da idem prema dolje, iskljucena... Kao da sam prokleta pa nikoga nema.. Kao da sam u sjeni cijeli svoj zivot... Gledam u nebesa kao da ce mi donjeti neki odgovor... Zelim na trenutak imati svoj zivot u svojim rukama.. Svaki put kada sam molila, spavala, vrisnula... Osjecala sam se tako samo... Gubim dan za danom,
noc za noci budim se tresuci jer se moj svijet rusi... Budim se placuci jer se osjecam kao da umirem... Puna sam bjesa jer se ne mogu dignuti...
I tako iskljucena i nezasticena... Tako ukleta.... Padam sve nize puna boli i gnjeva... Nadam se da je sudbina ispred mene da me podigne kao sunce sto u zoru ustaje... Ali u mojim ocima nikada se necu promjeniti, nemogu izbrisati strah iz mog srca... Stvarno pokusavam zaboraviti.. Ali noc sve dublje pada u meni sakrivajuci bolnu istinu od svijetla dana i ljudi.. Moj pogled umire, zadrzavam lazni osmjeh ali tu je i iluzija, moja lazna sreca biti ce unistena... Osjecam se kao da plesem u tami dok me obasjavaju plameni divlje vatre, okruzena paklom i okrunjena otrovnim trnjem...
Tonem dublje tragajuci za srecom...Sve se smanjuje i sve boje blijede... Moje misli nisu vise jasne, kao da su obojane u crno i izgubljene u magli.. Gdje bi uopce trebala biti? Osjecam se izgubljeno u svom snu... Ceznem za danima kada sam mogla biti ono sto jesam.. Sto sam sada uopce? Izgubljena dusa na dnu ponora... Sve pada daleko, daleko iza vremena, nista me ne drzi da idem u korak sa njim... Treba mi pomoc da vidim, da nemam vise briga i da se ne gubim... Nesto da me spasi, da nema vise tuge i bjede, agonije.. Da nema vise tuge i ocaja.. A mozda, mozda ipak nema povratka?
Sloboda je bila nesto sto sam stvarno trebala i zeljela, snaga da krenem dalje jer ne mogu izdrzati, kao da je moje vrijeme doslo kraju.. Mozda nitko nije kriv.. Sudbina je slucajna, to nikada necemo moci objasniti.. Na tome sve ostaje... Kada bi bila slobodna, kada bi sunce obavijalo moju dusu mozda bi se i digla, nebi vise bilo izgubljenog postojanja, nicega za boriti se... Oslobodila bi svoju svijest...
A kada se opet vratim u stvarnot shvacam da opet nitko ne cuje moje vriskove... Moje glasove nitko ne cuje... Zar me nitko ne vidi na rukama i koljenima kako molim i krvarim... Hoce li ikada vidjeti? Uvijek ste htjeli ono sto vase oci ne mogu vidjeti, sto ruke ne mogu dotaknuti, misleci samo na sebe i svoje potrebe... Uvijek ono sto usi ne mogu cuti i sto ruke ne mogu dati... Nikada nista nije bilo potpuno... Dovoljno.... Nikada nije bilo dovoljno sto sam davala i pruzala, niste mislili na sam uzas koji ste mi priustili... Zrtvovala sam svoj zivot za neke stvari a nikada nije bilo dovoljno... Mozda je vrijeme da tu povucem crtu! Vjecno je nesto bilo potrebno, vjecna je vasa pohlepa... Nikada vise necu si to dozvoliti, obecajem, konacno sam se nasla u ovom vremenu, ovo je kraj! Nikada dovoljno... Progutala vas je pohlepa!
Mjesto koje sam trazila tisucu puta da se oslobodim, vjecnost nebi bila dovoljna da ga pronadem... Ali nasla sam mjesto gdje me necete naci, gdje sam sigurna i gdje zelim biti.. To je mjesto gdje su sve zelje dopustene, to je nepobjediva sila, tama kao sto dan moze biti osvjetljen... To je mjesto gdje su svi snovi iskrivljeni, i uvijek ce biti.. To je sila koja je poslana da osvoji... Samo treba cekati i sama ce doci... Samo jedan korak blize granici gdje su noc i dan ujedinjeni... Mozda neki to nazivaju smrt... Ja to nazivam sloboda.
Lilith*
Post je objavljen 28.12.2011. u 16:05 sati.