Znam da sam obećao recenzirati album derišta (Brett=brat), tako da ću reći nekoliko riječi o tome, before I move on.
Bolje pjesme od "Brittle Heart" na albumu nema, ali za fanove Suede-a, pa tako i Bretta Andersona, nije loše poslušati album i stvoriti dojam o ostalim pjesmama. Očito je da se oviim albumom Brett opasno približava zvuku Suede-a; možemo li očekivati ponovno okupljanje? Ne, znam, ali znam da jedna od boljih pjesama na albumu, "Actors" jako podsjeća npr. na "Electricity" od Suede koju sam nekoć obožavao. Zatim, drugi singl s albuma, pjesma "Crash about to happen" je po meni jedna od slabijih pjesama i mislim da bi neka druga bolje uspjela kao singl. Tu je "hook", pjesma ima neku zaraznost u sebi, refren itd., ali ne znam, rekao bih da mi nekako nije dovoljno posebna, u nedostatku boljih razloga. "This must be where it ends" mi je recimo jedna od "jačih" pjesama na albumu, iako iskreno ne znam o čemu govori (dobar mi je stih "You cannot stop the rain from falling").
Eto, ne osjećam potrebu analizirati baš sve pjesme, ali one koje su mi se posebno svidjele sam spomenuo i za kraj bih samo rekao da ovo jest alternativni rock, nije nikakav pop i nijedna pjesma nema neku klasičnu strukturu što se tiče rasporeda stihova, refrena, a ipak neke pjesme uspješno postižu zaraznost, što je odlično.
Dakle, highlights: "Unsung", "Brittle Heart", "This Must Be Where It Ends", "Actors".
Dobio sam preporuku prijatelja s last.fm-a da poslušam bend Big Star i jesam, i svidio mi se. Zatim sam poslušao još i Television koji znam otprije, i jasno mi je zašto su ta dva benda bili inspiracija za R.E.M. Godina 1978. je značajna za oba benda: jedan od osnivača benda Big Star poginuo je u prometnoj nesreći 1978., a Television su se raspali 1978.
Zanimljivo je kad razmislite kako su bendovi u to vrijeme znali napraviti neki revolucionaran album, remek-djelo, klasik, i onda se ubrzo raspasti. Ali zar nije puno bolje napraviti klasik-album i onda se raspasti nego se desetljećima potezati s nekim prosječnim albumima koji nisu ni tu ni tamo?
Prvi put kad sam slušao Televisionov "Marquee Moon" album, svidjela mi se jedino istoimena pjesma koja traje preko 10 minuta i koju karakterizira ponavljajući riff na gitari. To je bio slučaj kad ste zaslijepljeni kvalitetom jedne pjesme i onda, makar poslušali ostatak albuma, uvijek želite slušati tu jednu koja vam je odlična i ostale nikako da "doživite". Jučer sam tako otkrio da mi se sviđa i posljednja pjesma s tog albuma "Torn Curtain". Najbolje je ne forsirati i jednom drugom prilikom mi se možda svidi još jedna, pa još jedna pjesma s tog albuma, a vjerojatno hoće s obzirom na kvalitetu albuma.
Da je Big Star-ova pjesma "In the street" bila theme song nekoj tamo humorističnoj seriji "That 70's show" saznao sam tek kasnije i drago mi je da nisam zato počeo slušati Big Star, nego zbog preporuke prijatelja. Iako, da sam gledao tu seriju (da mi na na programu na kojem se prikazivala nije bio snijeg u to vrijeme), vjerojatno bi me zanimalo koja je to pjesma. Bilo kako bilo, sviđa mi se ta pjesma koja ima specifičan riff kao i "Marquee Moon", ali ima i nekako više razina, i više je catchy, što je logično s obzirom da se radi o tzv. power pop žanru. Još mi se sviđa i "Don't lie to me" za koju kritičari kažu da je jedina prava rock pjesma na albumu.
Slušao sam i Eltonov masterpiece "Goodbye Yellow Brick Road" po ne znam koji put i baš kad sam ga htio pohvaliti kako je sav odličan od početka do kraja, shvatio sam da nije cijeli odličan, ali je definitivno klasik i jedan od albuma iz 70-ih koje morate poslušati. Znam da se ja svaki put naježim kad čujem uvodnu "Funeral for a friend/Love lies bleeding" (kojom je Elton čini mi se započeo koncert u Puli 2009. godine) i ne mogu vjerovati kako može jedno takvo remek-djelo od pjesme biti toliko podcijenjeno, nigdje ne spominjano u antologijama 70-ih... Možda zato što nije bilo objavljeno kao singl?
Eto, toliko o 70-ima i o klasicima. Imam osjećaj da stalno trabunjam nešto, a ništa konkretno ne kažem. Ne da mi se recenzirati sve albume koje poslušam i ne bih htio da se blog bavi isključivo recenzijama, pa pišem ovako o onome što me zaokuplja, o onome što mi trenutno padne na pamet. Možda je mana što nemam konkretan cilj, smjer, ali dovoljno mi je što blog nije svaštara, nego se bavi isključivo glazbom.