Njegova,
nespretno zavezana kravata savreno je odgovarala situaciji.
Naime, niti u zraku, niti u snovima, nije bilo niega obeavajueg.
Od samog poetka sve je mirisalo na jo jednu farsu.
Licemjeran pokuaj da zaboravim tebe.
Na trenutke mi je bilo ao, to njegov trud ne mogu nagraditi potenom emocijom.
Od samog poetka jasno mi je dao do znanja koliko mu znaim.
A ja?
Trudila sam se zadrati granicu uljudne pristojnosti.
Iskreno glumila sam neku saaljivu pristojnost.
A prizor je bio toliko saaljiv da se i meni samoj plakalo.
Nije ni slutio, da njegove dodire doivljavam kao oskrvnue nevidljivih tetovaa,
utisnutih tvojim usnama.
Sve je mirisalo na farsu..
Farsu u kojoj sam prihvatila glavnu ulogu.
No, to sam je vie puta ponavljala bez obzira na sretnu masku,
shvatila sam da to nije uloga koja mi pripada

Post je objavljen 05.12.2011. u 19:20 sati.