Iako je ovaj blog posvećen isključivo pisanju o stvarima koje su vezane uz NK Hajduk, ovaj put ću napraviti iznimku i obradit ću temu o „slučaju Eduardo“. Radim to isključivo iz razloga da prikažem kako kod nas stvari funkcioniraju kada je domaći nogomet u pitanju. Definitivno sam se odlučio na pisanje nakon jučerašnjeg nastupa Zdravka Mamića i konačnog rasvjetljenja svih činjenica koje se odnose na ovaj slučaj. A činjenice su sljedeće:
Eduardo je sa 15 godina stigao iz Brazila u Hrvatsku pri čemu je njegov tadašnji menadžer Suzano vodio brigu o njemu. Budući da je Eduardo tada bio maloljetan Suzano je sa njegovom majkom potpisao ugovor o skrbi i brizi nad njenim djetetom pri čemu je Suzano polagao prava na 50% iznosa svih Eduardovih primanja. 2001. godine kada je Eduardo postao punoljetan u igru se uključio Zdravko Mamić. Zdravko je isplatio 50 tisuća dolara Suzanu, te su od tada obojica imali po 25% iznosa od svih igračevih primanja dok je preostalih 50% pripadalo Eduardu. U ugovoru koji je tada potpisan Mamić je naveden kao pokrovitelj, Eduardo kao nogometaš, a Suzano kao opunomoćenik. 2007. godine Suzano tuži Eduarda jer mu ovaj nije isplaćivao ugovorom predviđena sredstva. Shvativši o kakvom se kapitalcu radi, Mamić je 15.04.2007. godine potpisao aneks ugovoru da će on osobno isplatiti Suzanu iznos od 300 tisuća dolara, pri čemu se Suzano odriče svih dotadašnjih dugovanja i svih budućih Eduardovih primanja. Na taj način je Suzano izbačen iz igre, a Mamić je svojih 25% potraživanja smanjio na 20%. Dakle, nakon 16.04.2007. godine igrač je trebao davati Zdravku Mamiću 20% svih svojih budućih primanja, dok je 80% primanja ostajalo samom Eduardu. Tri mjeseca poslije Eduardo se prodaje u Arsenal pri čemu je transfer trebao odraditi Mamićev sin Mario Mamić. Zašto kažem trebao?! Pa zato što je plan obitelji Mamić bio da sami odrade cijeli transfer i na taj način dobiju određeni postotak koji se popularno naziva menadžerska provizija. Problem je nastao jer su iz Arsenala uvjetovali da i oni koriste svoju agenciju, a to je trebala biti sportska agencija braće Kashmiri koji se zadnjih dana dosta spominju u medijima. Mamići su popustili, te je dogovoreno da se menadžerska provizija podijeli po pola između agencije Marija Mamića i agencije braće Kashmiri. Ugovor je potpisan i Eduardo je postao igrač Arsenala. Problem nastaje jer je Eduardo nakon svoga prelaska u Arsenal odlučio u potpunosti ignorirati ugovor s Mamićima jednako onako kako je ignorirao i ugovor sa Suzanom kada je došao u Dinamo. Zbog toga je u svibnju ove godine, Mario Mamić, sin Zdravka Mamića, kojemu je, kao fizičkoj osobi, Zdravko Mamić 2007. ustupio ugovor i sva prava i obveze iz njega, podnio prijedlog za ovrhu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Već pet dana kasnije sud je odlučio o provedbi ovrhe, prvo na kuću i automobile. Pri tom je u srpnju u Mario Mamić zatražio i uskoro i dobio ovrhu 5.513.066,48 kuna (s kamatama bi svota mogla dostići i oko osam milijuna kuna), odnosno 20 posto svih Duduovih primanja - sve ono što mu po vlastitoj računici po ugovorima o zastupanju i ulaganju iz 2001. pripada - nakon odlaska u Arsenal 2007. Zamislite sud je za pet dana od podnošenja zahtjeva donio odluku! Za pet dana?! Za ne povjerovat kako u nekim slučajevima u nas sud reagira brzo. Kada bi barem sud tako reagirao u slučaju nas običnih smrtnika... Zbog svega navedenoga problem obitelji Mamić sada stvaraju i Eduardo i braća Kashmiri jer Eduardo ne plaća svoje obaveze iz ugovora, a Kashmiri žele svoj postotak jer su posredovali u transferu. Priča je malo komplicirana i kraj joj se ne nazire skoro. Tko je u pravu, a tko u krivu bit će poznato po okončanju sudskog spora. Znamo da pravda i pravo nisu uvijek na istoj strani, tako da će rezultat biti neizvjestan. S jedne strane Eduardo je svjesno potpisao takav ugovor (vjerojatno i nije imao izbora) te bi se trebao držati stavki koje je potpisao, dok je s druge strane sada svima jasno kakve je lihvarske ugovore Zdravko potpisivao s igračima općenito. No, kao što rekoh pustimo odvjetnicima i sudstvu da rješavaju ovakve sporove...
U gornjem dijelu teksta navedene su sve za sada poznate činjenice iz slučaja Eduardo i tu se nema što dodati. No jučerašnjom pressicom imam osjećaj da je Zdravko Mamić konačno zadao završni udarac sam sebi javno iznoseći sve podatke iz ugovora. Gledajući sa strane sudskog spora jučerašnjim izlaganjem Zdravko je dao sebi nekoliko plusova, a s druge strane je zapravo u potpunosti (javno) razotkrio koliko sukoba interesa ima kada je on u pitanju. Žalosno je bilo gledati novinare koji nikako ne žele ili ne znaju ili ne smiju pitati Mamića samu srž problema. A prava srž problema je isključivo sukob interesa. Ugovor kao ugovor, to je stvar suda i sudskog procesa, ali vrijeme sklapanja pojedinih stavki i ugovara je svakako predmet rasprave. Pa zar zaista nitko od novinara nema muda javno postaviti neka pitanja i tako dovest Zdravka pred zid?! Za ne povjerovati u kakvoj beskičmenoj državi živimo! Ponekad mi se čini da takvim stavovima i ne zaslužujemo bolje. I gdje je onda problem? Pa problem je u tome što njegovi osobni ugovori s Eduardom (te s još nekoliko drugih igračima) možda i jesu potpisani prije njegovog ulaska u NK Dinamo i hrvatski nogomet, ali ti isti ugovori su ostali na snazi cijelo vrijeme njegove najviše funkcije u NK Dinamu i HNS-u. Svi znamo da je on izvršni dopredsjednik NK Dinamo i da se sam javno hvali (što i nije neka tajna) da zapravo sve važnije odluke donosi upravo on. To znači da je on odgovoran za bilo kakvo povećanje plaće svojim igračima. Povećavanjem plaće npr. Eduardu (ili bilo kojem drugom igraču s kojim ima ovakav ili sličan ugovor) zapravo direktno stavlja novac sebi u džep! I to onda nije sukob interesa?! Zaista nevjerojatno da se s takvim dokumentima maše na javnoj televiziji i da nitko iz državnog odvjetništva ne reagira. Po čovjek svojim javnim izlaganjem sam sebi kopa jamu, a reakcije nema. On uživo dokazuje u kakvom je sukobu interesa i zapravo u biti olakšava posao institucijama... Drugi problem je što mu sin direktno radi sa NK Dinamom (iako je Zdravko to više puta u prošlosti demantirao) pri čemu imamo još jedan sukob interesa. Tata gura sve svoje igrače kroz klub i reprezentaciju, a sin ih prodaje i ubire zaradu. Pri tom valja naglasit da je sportska agencija „Mamić sport agencija“ sve do 2006. godine glasila na ime Zdravaka Mamića, te ju je tek tada formalno prebacio na sina. Prebacio ju je upravo iz razloga što se počelo pisati u medijima o mogućem sukobu interesa. Znamo pri tom da je puno prije 2006. godine Zdravko Mamić već debelo bio u Dinamu. Drugim riječima sukob interesa gdje god se okreneš.
Danas agencija koju formalno vodi Mario Mamić ima pod sobom igrače poput Modrića, Vukojevića, Lovrena, Kelave, Vrsaljka, Šituma i Ademija i zapravo je nepoznanica kakvi su ugovori i s njima sklopljeni. Plus toga Mario je radio i na transferu Vedrana Čorluke. Od svih njih jedino je Modrić imao sukob s Mamićem nakon što je prešao u Tottenhan. Vjerojatno je i Luka želio izbjeći daljnje lihvarenje od strane Mamića, no nakon kraćeg sukoba stvari su vjerojatno izgladili „dogovorom sa strane“. Isti taj „dogovor sa strane“ je Eduardo i odbio, pa zato sada i imamo ovakvu trakavicu. Kad malo bolje promislim Eduardo i nije pravi Hrvat jer koji bi to pravi Hrvat (da ne kažem Hrvatina!) izašao javno u borbu sa velikim i nedodirljivim Zdravkom Mamićem! Hrvati su poznati kao podobni, ponizni i uvjek spremni za „dogovore sa strane“. I da bi stvar bila gora niti jedan igrač nije spreman stati u (moralnu) obranu Eduarda, svi šute i ne žele se nikome zamjerit. Sad bih rekao jednu grubu riječ za takve ljude, ali ću se suzdržat jer će ovaj blog ipak bit pošteđen grubosti. S druge strane tek su rijetki oni koji se usude stati kontra Mamića. Jedino su mu Niko Kranjčar (zbog povijesnih razmirica), te Rakitić (on je ionako napola Švicarac pa ne razumje hrvatsko stanje uma) spremni dati odgovor.
Nakon svega kako onda vjerovati u regularnost lige, u pošteni odabir reprezentativaca (u svim kategorijama), u poštenje u hrvatskom nogometu uopće kada je Zdravko Mamić glavna osoba u svemu tome. Isti taj Zdravko Mamić koji se usudi javno reći „jebeš zakone, moj sin će raditi što ja hoću i kako ja hoću“...
I za kraj samo po sebi postavlja se pitanje zašto Zdravko Mamić jednostavno ne ode iz nogometa i ostane uživati u svim tim silnim novcima koje je zaradio?! Mnogi će na prvu pomisliti da on ne može bez medija i moći, da ga to jednostavno hrani. Ako se mene pita odgovor je sasvim suprotan. On bi odavno otišao s mjesta izvršnog dopredsjednika Dinama i iz HNS-a da ga nije strah što će se dogoditi kada ode. Upravo oni koji izgledaju nedodirljivi kada su na vlasti (jer svojom moći kontroliraju sve ispod sebe) u trenutku kada odu s te iste vlasti postaju ranjivi i zapravo im svi okreću leđa. Imamo najsvježiji primjer bivšeg premijera koji je jednako tako izgledao nedodirljivim dok je bio na vlasti. Hoće li sličnim putem krenuti i Zdravko Mamić pokazati će budućnost...
Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda@xnet.hr
Post je objavljen 03.12.2011. u 14:20 sati.