Kako su četnici pobili Ivkoviće,
jedine Hrvate u Dobropoljcima
Selo Dobropoljci smješteno je na mjestu nekadašnjeg rimskog naselja
A l v e r i a , u Bukovici (sjeverna Dalmacija), krševitom i za život vrlo škrtom kraju ispod padina najdulje hrvatske planine Velebit do Nacionalnog parka rijeke Krke, nešto podalje od jadranske obale. Ljudi su živjeli na kemenu i od kamena uz tek nešto malo jalove zemlje i zeleni koja je mogla opstati samo u ovom škrtom kraju. Živeći vjekovima na ovom surovom području ljudi su se svikli na tegoban i siromašan život i sve bure i nevere , zime, ljeta , suše glad i ratove. Njihova čula navikla su razlikovati šuštaj lišća, pjev ptica, lavež pasa , razne vojne i njihove koračaje.
U Drugom svjetskom ratu selo je slovilo kao partizansko; u njemu je osnovana prva komunistička organizacija na ovom dijelu sjeverne Dalmacije.
Nakon rata ljudi su nastavili živjeti u istom siromaštvu mirnim idiličnim stočarskim životom. Nisu se pravile razlike među ljudima i tako su se sklapala mnoga kumstva, prijateljstva, pobratimstva, ljudi su se jednako okupljali na feštama i krsnim slavama.
Do Domovinskog rata početkom devedesetih godina u selu je obitavalo devet obitelji Hrvata-katolika i 92 obitelji Srba-pravoslavaca. Iako se činilo kako jednakost vlada u svemu, stvarnost je ipak bila drugačija. Hrvatima se nije dopuštalo ni da izgrade molitvenu kapelu, a isto tako i groblje pa su sahranjivani u drugom udaljenijem selu. Hrvat iz Dobropoljaca nikad nije mogao biti seoski zastupnik u općini. Suvišno bi bilo isticati kako Hrvat ni u kojem slučaju nije smio javno isticati hrvatska obilježja, zapjevati koju hrvatsku nacionalnu pjesmu.....
U takvom okruženju i surovim životnim uvjetima ( prva autobusna linija otvorena je tek 1971. godine, električna energija dovedena je tek 1977. a tekuće vode selo nema ni dan danas), mladi Hrvati počeli su odlaziti iz sela i nastavljati se školovati u gradovima, a srpska mladež ili je ostajala i dalje u selu ili je nastavila školovanje u policijskim ili vojnim učilištima , gdje su uglavnom prevladavale srpske strukture.
Velikosrpska politika inicirana iz Srbije nastojala je na ovim područjima stvoriti takozvanu Republiku Srpsku Krajinu , a jedan od glavnih ciljeva bilo je etničko čišćenje koje je vršeno ili progonima ili ubijanjem Hrvata.
Naselje Ivkovića jedinih Hrvata u Dobropoljcima bilo je, za razliku od srpskih, razasutih duž 6 kilometara , kompaktno, donekle „urbanizirano“ i s daleko bogatijim i raskošnijim kućama tako da je na neki način predstavljalo stalni trn u oku seljaka Srba tim više što su Hrvati bili i zemljišno bogatiji , a drugi "problem" je bio taj što su Ivkovići katolici.
Vihor rata i sa svih strana okruženi Srbima ( tako da se nije moglo samovoljno pobjeći) pružio je Srbima mogućnost da istrijebe jedine Hrvate u selu-Ivkoviće. Tako je započeo val zastrašujućih zločina nad ovim nedužnim civilima. Najprije je 10, rujna ubijen Mirko Ivković , pok. Nikole (1932.) te je istu noć na smrt je pretučena i njegova supruga Marija (1932.) ; 2. listopada ubijen je Ivković Ivan, pok. Ivana (1935.) i njegova supruga (Srpkinja) Stevanija (1935.); 22.studenog ubijen je dipl.ing. geodezije Zvonko Ivković (1956.) dok je pomagao ocu u polju. U veljači 1993. ubijen je Ante Ivković -"Car"(1910.) nadrikipar, svojevrstan čudak u selu koji je jednako klesao biste kako hrvatskih tako i srpskih povjsenih junaka. Na koncu Srbi su objesili i njegovu suprugu Mandu (1914.) . Slijedeće žrtve trebale su biti Boja Ivković i njezina kćer Tanja (odvojene pune tri godine od supruga i oca na samo 50 kilometara) , ali su se za čudo spasile rizičnim bijegom i stalnim skrivanjem. Kasnije ih je UNPROFOR prevezao na slobodno područje.
Prigodom ekshumacije u Kninu bilo je vidno kako su žrtve ovog strašnog terora bile tako izmasakrirane da ih se moglo prepoznati samo po odjeći.
Nakon akcije Hrvatske vojske "Oluja " Srbi su pobjegli, a sada u naselju Ivkovići stalno žive dva stara bračna para , jedan s psihički retardiranim mladićem.
Zadar, 1996. godine
Post je objavljen 03.12.2011. u 11:59 sati.