Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

Još malo Turske, pa onda Gruzija.

Znala sam da će mi se dogoditi da mi vlastiti tekst dosadi prije nego što ga napišem. Lajem taj putopis i špricam ga naokolo već predugo. Sad već osjećam kako me boli grlo od ključnih mjesta putovanja, ”simpatičnih” duhovitosti, lokalnih bizarnosti i ”vrckavih” pošalica. Izgovoriš nešto, i dok to izgovaraš, tvoje ga vlastite riječi jedu, da se više ne pojavi, osim kao ljuska ili kora. Ili kao bijele nakupine gnoja, onog od angine. Neke se stvari ipak moraju odraditi, a to odrađivanje može biti smislom samom sebi.

Puno smo se smijali. Puno, puno. Kada danas mislim o tom smijehu, rijedak mi je. Ništa strašno, tada nije bio takav. Ali nije od njega puno ostalo, pojeli smo ga, zajedno sa slanim ovčjim sirom, churchelom, khachapurijem, bijelim bubrezima i korijanderom.

Ali to je već Gruzija, a mi smo, nakon Istanbula, dva dana proveli u Hopi, vrlo blizu tursko-gruzijske granice. Hopa je jezivo ružna, i to joj dolazi prirodno, bez ikakvog posebnog napora. Sada bi narativna logika i uobičajeni putopisni oksimoroni zahtijevali da kažem da je od te silne ružnoće gotovo lijepa, ali ne mogu. Kad plaziš po nekoj zabiti u Turskoj, ne patiš toliko od nedostatka struje i interneta, već od overloada s Hello Kitty i Michaelom Jacksonom. Koliko god se uvjeravao da ne bi smio, očekuješ da će zabiti biti stare. Ali zabiti nisu stare i autentične, zabiti su nove, plastične i teško podnošljive.



Ali Hopa nije samo ružna, malo je i zabavna. Recimo, fenomen staronovogradnje. Većina zgrada još nije dovršena, a već su propale. Osim toga je još zabavno što sve kuće izgledaju kao da je netko krenuo s jednim nacrtom, al onda mu je taj pao u kanal, po njemu su srale ptice, pas ga je sažvakao, vanzemaljci umaljali sa marsovskom sluzi za telekinezu i slično. Naš junak se ipak nije dao obeshrabriti. Pomislio je, šta će mi glupi nacrt, idem ja to po osiječaju! I onda je tako po osjećaju krenuo graditi drugi kat. Nakon što je primijetio da drugi kat nimalo ne nalikuje na prvi, shvatio je da je život kontingentan, i nastavio još slučajnije lijepiti cigle jednu na drugu OHO ljepilom. Ili čime se već cigle drže jedna za drugu. Pljuvačkom, valjda.



Bilo mu je tlaka nosit višak cigli dolje, bless him.



Ima Hopa i lijepih dijelova. To su lijepa polja čaja. Njih nisam slikala. Ali sam zato slikala čaj u šalici koji se pije. To sam slikala prije nego što sam ga popila, jer tako čaj naime bolje dolazi do izražaja.



U Hopi inače ljudi žive po 700-800 godina.

Exhibit A



U Hopi nismo bili dugo, mislim da sam saštrikala jedno dvadeset centimetara šala za Šama. Dakle, dva dana.


Batumi je grad s druge strane tursko-gruzijske granice koji se odlikuje po tome što su mu skoro sve ulice prokopane, jer popravljaju instalacije već četiri godine. Svaku godinu unajme novu ekipu da ih popravi, ali se ubrzo ispostavi da nisu dobro obavili svoj posao, pa se traže drugi. To mi je ispričala simpatična studentica engleskog koja nam je pokazivala grad. To izgleda otprilike ovako.



Kad padne kiša, često nema vode, ni struje. Pa onda, logično, ni interneta.



Ali, čim zavrneš za ćoše, čeka te neki sasvim drugi prizor.



A sada kratki intermezzo za redovite čitatelje koji vole gramatiku. Brought to you by Jelena Topčić: ”Sluga u jednini ima samo muškorodnu sročnost (taj sluga), a u množini i muškorodnu i ženskorodnu. U jednini je samo OVAJ sluga, a u množini i ove sluge i ovi sluge. Kukavica u oba broja može imati i muškorodnu i ženskorodnu, a hulja u oba broja samo ženskorodnu.”

Vraćamo se redovitom programu.

Kad sam vidjela ovaj spomenik, pomislila sam da su Neue Slowenische Kunst bili jako popularni u Batumiju.



Batumi mi je bio drag. Imala sam sobu sa tri kreveta samo za sebe, nisam doživjela strujni udar paleći svjetlo u kupaonici kao u Hopi, a i fino smo jeli. Mahanjem ruku i beskonačnim zdravicama (gaumarjos!) sporazumijevali smo se sa predstavnicima regionalnog ministarstva kulture, obilazili ateljee lokalnih umjetnika i u predvorju hotela lokali viski što su Irci nosili sa sobom u tuđinu, kako bi se uvijek osjećali baš kao kod svoje kuće. Barem dok se nismo svi porazboljevali od mistične želučane bolesti. Od koje neki skoro i pocrkaše.



Post je objavljen 15.11.2011. u 20:21 sati.