Marketing
Vrijeme...
Znala sam da će danas bit neki žnj dan. Kao prvo, jučer sam bila na onoj večeri s bivšim 8. b i vratila se doma oko 2, a ujutro je bilo ustajanje u 7 i pol. Nisam ništa jela do ručka u 2 i skoro sam se srušila dok sam došla do doma, s tim da je nastup bio relativno dobar, osim šta sam sjebala kako i uvijek sjebem - bacim štap, razmišljam 'Šta bi bilo da ga sad ne ulovim?' i prvi puta mi sklizne uz ruke a drugi put mi se odbije od palca... Odlično... 
I tako sam doma pojela prefinu paštu u šugu od vrhnja, pancete i gljiva (koje se stvarno nisu osjetile!) i cijelo popodne igrala igricu na netbooku, dok je mama na kompiću 2 metra od mene igrala drugu igricu (uz šta smo slušale glistu). Onda mi je oko 5 i pol došao gušt na palačinke pa sam napravila dvije ture i, mogu reć, ispale su mi božanstveno! Mislim da mi NIKAD dosada nisu OVAKO dobro ispale! Skoro sam se ugušila u njima, mmm... 
Ali cijeli dan sam nekako bezvoljna, doslovce kao da dio mene fali... Pa, mislim da na neki način to i jest istina... Naime, Dragi mi se trenutačno nalazi u Bohinju sa mojom omiljenom muzikom i zabavlja se, a budući da ga ovaj Tele2 zajebava s pretplatom, mobitel mu je isključen, za svaki slučaj da mu ponovo ne bi masno naplatili za to šta je prešao granicu, pa se ne čujemo do sutra navečer. Znam da većina ljudi vjerojatno misli da pizdim zbog ova dva dana, ali jbg, ja sam se jednostavno naviknula da budem s njim i uz njega najbolje funkcioniram i najbolje se osjećam...
A šta se tiče jučerašnje večere, ne znam točno šta da kažem/napišem. Bilo je dobro, ništa sad posebno, ali bilo je lijepo vidjeti neke ljude ponovo, pogotovo one koje ne srećem. Neki su se promijenili, neki ne, neke mi je bilo drago vidjeti, a za neke mi je drago šta više nismo u kontaktu. Jedna osoba me pogotovo razočarala, a za jednu mogu reć da se promijenila/o nabolje te mi je drago zbog toga! Ali sve u svemu, svi koji su bili jučer u Gradu ostali su više manje isti, i dalje imaju neke svoje fore, svoj način govora, zajebancije... Te stvari se očito ne mijenjaju... A ja? Ja ne znam koliko sam se točno promijenila u ovih 5 godina, ne znam koliko su oni vidjeli tu promjenu na meni, jesu li me jučer doživljavali kao onu razmaženu mulicu koju su upoznali u osnovnoj ili su me možda odlučili gledati kao osobu kakva sam sada? Ja znam da sam njih pokušala gledati kao odraslije, ozbiljnije ljude, ali sam shvatila da je to ponekad nemoguće, jer koliko god da se trudiš prikazati ih sam sebi takve, uvijek ih pamtiš onakve kakvima si ih upoznala i kakvi su prošli kroz tvoj život... Stoga pretpostavljam da su me sinoć i dalje gledali kao onu curicu koja je odbijala nositi traperice, smijala se i plakala za svaku glupost te najviše od svega - koja se nije znala zauzeti za sebe. Istina, ni dan danas to nisam usavršila, samopouzdanje mi leluja između granice gdje me nitko ne može povrijediti pa sve do dna na kojem mogu bilo kome dopustiti da povrijedi sa malo grubljim tonom. Još uvijek sam naivna i bolno iskrena osoba koja iza sebe ima isto tako bolne uspomene koje su je s vremenom, nakon šta ih je prebrodila, uspjele ojačati i napraviti je osobom kakva je danas. Ja nisam savršena, niti ću ikada biti, ja sam osoba koja se traži, traži svoju sreću i traži samu sebe, onu sebe koja je još uvijek negdje sakrivena, ali se sprema izaći. Možda ne još, ali kada bude vrijeme. Vjerujte mi, vidjet ćete ju.
Post je objavljen 17.09.2011. u 20:45 sati.