Pregled posta

Puno je slobodnog vremena u mome zivotu,skoro pa bez obaveza.Puno je trenutaka koje trosim na gluposti i nepovratno bacam.Ali između svih uzalud potrošenih trenutaka moga života,nađu se i oni,kada samo zaklopim oći i razmišljam.Ne razmišljam o trenutačnom stanju oko sebe,ne razmišljam o problemima koji me okružuju,ne razmišljam o događanjima u svijetu.Ustvari i razmišljam o događanjima u svijetu,ali ne ovom našem,sivom,svijetu punom propalih snova i izgubljenih nada.Ne o ovom svijetu moderne tehnologije i stalnog napredka,želje za boljim.Sklopovši oći ja ulazim u svijet gdje je vrijeme stalo.Gdje šarenilo na obzoru ne prestaje.Gdje veselje i pjesma nadvladavaju sve probleme.
Jednog tmurnog dana,naravno nisam imao kako trošiti svoje vrijeme pa sam legao u krevet zaklopio oči i kao da me nakakva čudna sila usisala u jedan od mnogih takvih svijetova u mojoj glavi.A moje tijelo ostalo je,bez svijesti,ležati na udobnom krevetu.
„Aah,već je jutro?“-lagano sam promrmljao samom sebi.Tada sam se pokušao podići u sjedeći položaj ali me strašna bol u leđima prekinula.Kao da sam neznam koliko dugo spavao na zemlji ili nečem sličnom.Zatim se osvrnem oko sebe i zbunjeno opet upitam sam sebe „Pa gdje sam to ja?“. Izgleda da sam se probudio na orošenoj travici usred ničega.Nije mi polazilo za rukom sjetiti se gdje sam i kada zaspao.Brzo se ustanem na noge,zanemarujuči bol u leđima.Zbunjeno sam hodao livadom dobrih dva-tri sata,a tada mi se na vidiku pojavila ogromna sjena nalik na velika vrata srednjovjekovnog grada.I zaista kada sam se približio ispred mene stajala su ogromna vrata.A onda,na moje iznenadenje vrata se otvore tek toliko da se kroz njih uspio provući vrlo mali čovijek,prije bih rekao patuljak ili čak nešto manje.
„Tko ste vi i mogu li vam kako pomoći?“-uljudno upita čovječuljak,piskutavog glasa.Bio je prilično fino odjeven,što nekako nisam očekivao nakon prizora velikih srednjovjekovnih vrata grada.Zamišljeno sam gledao u čovječuljka,postavljajuči si previše pitanja u glavi.Zatim čovječuljak malo glasnije ponovi svoju rečenicu,ali i dalje uljudno.“Oh,oprostite,pomalo sam zbunjen“-ispričam se čovječuljku uz smiješak.Tada ga priupitam gdje se nalazim,a on mi se na to dobro nasmije i odgovori: „Pa u Istočnoj Dolini naravno,gdje drugdje.Ovo su vrata grada Alloca,poznatog po vrhunskom željezu,pa tako i kvalitetnom oružiju.Naši rudari vade najkvalitetnije željezo iz rudnika pod gradom a zatim kovači fino i sa dosta strpljenja izrađuju vrhunska oružija.“. Dok je on to sve prepričavao meni je u glavi bilo samo jedno pitanje: „Pa,dovraga,gdje sam ja to??“...
I nakon dugog čovječuljkovog monologa i mog razmišljanja,pozvao me unutar zidina,te me usput priupita: „A mogu li znati vaše cjenjeno ime,momče?“.“Uuh ja sam Bartul.“-nesigurno sam odgovorio.
„Lijepo ime.“-nasmiješi mi se mali čovjek.
Kada smo ušli u grad sve je bilo veselo i šareno,plesu i pjesmi po ulicama,u birtijama pa i u samim kolibicama stanovnika,nikada nije bilo kraja.Putem,čovjekuljak mi se predstavio.Njegovo ime bilo je Thanar.A zatim na putu prema krčmi,kada bih uočio nekakav detalj u gradu,pojavio bi mi se iznenadan bljesak ispred očiju i imao bih osječaj kao da sam već to negdje vidio.A kada smo ušli u samu krčmu,prvo sam pogledao krčmara,bljesak,pa ploču sa zadatcima,bljesak,zatim pogledam ljude s druge strane krčme koji su me gledali sa strahom u očima,bljesak,a onda napokon instinktivno pogledam u kut krčme odakle su mi mahala nekakva poznata lica,bljesak.Nisam htio otići do ljudi koji su mahali jer nisam bio siguran dali mašu meni ili ne,a zatim jedan od njih poviče: „Trisilyane,pa hajde pridruži nam se za stolom! Ja častim!“ BLJESAK!!





Post je objavljen 07.09.2011. u 03:33 sati.