Marketing
RECENZIJA ZA KNJIGU "EPISTOLE"
TEKSTOVI KOJI NAM POPUT BLAGIH ZEFIRA DOLAZE S DALEKIH OBZORA U SPARUENU I ZAGULJIVU ZBILJU
Naputenu i zaboravljenu antiku i renesansnu, estu knjievnu formu u obliku pisma, poslanice ili poruke, u punoj raskoi, jezino briljantno i s virtuoznom praksom obnavlja Roko Dobra na ponajboljem tragu kulture miljenja i pisanja. Istina, Roko svoje epstole ne pie u formi stihova, ali napisane u formi lirske esejistinosti ove su epstole na tragu knjievne evanelistike kakvu znamo iz povijesti, a koje e se u svojoj zanimljivosti moi itati i u budunosti. One su moderno dokumentirane i analitine, proumljene, usustavljene i logine. Uostalom, sam autor ve u proslovu istie da se u svojim epstolama obraao pjesnicima, kolegama, a ja bih dometnuo i prijateljima, poetama o kojima zna gotovo sve na literarnom i intimno ivotnom planu, pa je shodno tomu i mogao uzimati njihove knjige bez obzira na datum nastanka, zazivajui ih na dijalog u iznimnoj akribiji svog lijepoduha. Dijalog je to o opoj kulturnoj problematici kao i onome to su sami napisali u svojim stihovima s nemirom bezbrojnih svjetova koji se stalno obnavljaju, kako bi kazao Antun oljan. Piui o takvoj lirici na ve reeni nain, Roko ne izbjegava njezinu prirodnu (priroenu) apstraktnost, jer kada govori o poeziji kao da govori o zvijezdama, ne idui tragom nauka o knjievnosti premda se slui njezinim dosezima, ocjenama i analogijama, ve ide tragom zvjezdoznanca, maga koji u svakodnevnom ljudskom kriku otkriva poruke dalekih svjetova, poruke makrokozmosa, budunost pred kojom samo u poeziji nismo bespomoni, jer nam jedino poezija prua obilje mogunosti izbora s isto toliko rjeenja. Zato, ako se i shvate epstole Roka Dobre, kao i ovaj moj pogovor njima, kao prijateljska pisma, tim bolje, jer ni jedno od ovoga nee podlei napuhanim, papirnatim vrijednostima trenutne hrvatske knjievne zbilje koja je izgubila svaki smisao a time i itatelja. Djelujui po vlastitoj svijesti i savjesti na ponajbolji emo nain sluiti profesiji, zvanju i narodu, a istiui iskljuivo vrijednost jezika kad govorimo o poeziji, pjesnicima i njihovim djelima, neemo skrenuti s puta istine da je pjesnik to to jest iskljuivo po svom jeziku.
Trideset kolumni, epstola Roka Dobre posveene su i upuene Senki Paleka-Martinovi, Dragutinu Herendi, Fahrudinu Nikiu, Anti Sikiriu, Slavku Govorinu, Ivanu Vidoviu, Miljenku Mandi, Vjeri BeliBiloglav, Mili Klariu, Veljku Matruku, Mladenu Dorkinu, Branku akarunu, Tomislavu Mariiu Kukljianinu, Tomislavu Metriu, Mati Sucu, Veri BeliVali, Anti Nadomiru Tadi utri, sudionicima Lidrana, Igoru ipiu, Tinu Kolumbiu, Ivanu Dobri irjaninu, Veljku Barbijeriju, Tomislavu Marijanu Bilosniu, Ivani Kale, Mirjani Herenda i Zvonimiru Balogu. I upravo injenica da su veina imena iz ove niske manje poznata u hrvatskoj suvremenoj knjievnoj zbilji, da su u nju djelomino inkorporirana, ovim tekstovima Roka Dobre daje posebnu vrijednost. Njega ne zanima status ve trijumf poezije koji vidi u njezinu savrenom ispunjenju, u posveti dui i osjeajima, ljubavi koja osigurava beskrajno. To ne znai da na epistolar slijedi samo strast kao jedinu lirsku mo oekujui od svake rijei opijenost kao od ljubavnog napitka, on istodobno i ustraje na starim, provjerenim vrijednostima, polazei od priznatih oblika knjievnosti; dapae lokalne pjesnike pojave provjerava i vjeto objanjava na vrhunskim primjerima svjetske knjievnosti. ist u svakom pogledu, Roko Dobra iz reenice u reenicu svojih epstola inzistira na traenju najuzvienijih oblika izraza, hvatajui se za svaku slamku koja eli i moe biti lirski govor, pojanjavajui znaenje svake rijei, njezinu zaumnu, auditivnu i vizualnu snagu, ne stidei se pri tomu, ve istiui i svoju emocionalnu napetost, neposrednu zaigranost, ljubav kao bitni pokreta svijeta, pa otuda njegova esejistika ima vie od pjesnikog nego li od znanstvenoga ruha. Uzvienost i dostojanstvo kakvim Roko pie o poeziji bilo kojeg autora davno nije poznato kod nas. A to je mogue samo kada se u svakom obliku izbjegnu kole, ablone, trendovi i knjievne pomodnosti. Dakle, Roko Dobra ne reagira na aktualna pitanja, on ne samo da za njih ne haje, ve uope kao i da ne zna za njih, njega ne zanimaju prvi udarci, ve konana pobjeda poezije, manifestirajui tako renesansnu ljepotu irokog, jasnog i jednostavnog, uvijek lijepog i uznesenog pisanja, kakvo ve odavno nije u milosti praktiara s neastivih filozofskih fakulteta. Ovaj iznimno vrsni sonetist, talentirani knjievni i kazalini kritiar, likovni znalac, danas pripada ve izumrlom soju naih vrhunskih esejista kakve poznajemo od Matoa i Ujevia, preko Sae Verea i Matka Peia, evo do Tonka Maroevia i Igora ipia, zagovarajui knjievno-teorijski nauk jednog Barca ili pak uzvienu stilistiku knjievnoga teksta Ive Frangea.
Uostalom, svi su ovi tekstovi nastali i objavljeni u doba kad je na hrvatskom nacionalnom obzoru knjievna kritika izdahnula, kada su po novinama ukinute ne samo kritiarske rubrike, ve i prilozi kulture uope. Stoga poput labueg pjeva sada itamo Rokove epstole, studije, zapise i medaljone esejistike prirode, tekstove bistra izriaja, bilo da je rije o kaplji, slapu ili cijeloj rijeci onoga o emu govori. Pisac je to koji ne zazire od niega to je lijepo, to je umjetnost, bilo klasina ili moderna, prihvaajui na isti nain razbaruene stihove i strogo upletene sonete. On se ne vezuje ni za jednu ideoloku ili kolsku struju, religioznu ili drutvenu sliku, ni za to t ne odjekuje pjesnikim skladom, nevrijedno mu je i vrijeme i aktualnost ukoliko ih ne mogu nadii stihovi koji o njima govore. Roko nije ove epstole pisao kao profesionalni kritiar, to e rei rutinski, ve ih je pisao u dokolici u kojoj i nastaju dobra djela, unaprijed ne izabirui ono o emu e pisati niti vidjevi prostor objavljivanja, pa je i to jedan od razloga to se njegove misli nude iste. Premda su mu mete raznorodni autori, ipak su to oni pisci koje kritiar poznaje i po djelu i po dui, osobe koje je uglavnom imao priliku upoznati kao ljude od krvi i mesa, to ne dovodi, kako bi netko mogao pomisliti, do nestalnog i nestabilnog interesa ograniene irine. Dapae, Roku su se te spoznaje nametnule kao krila za uzlet, za razmah punim pluima, to i jest vrlina ove knjige. Na tragu reenice Johana Huizinga kako pjesnitvo ispunja ire i vitalnije zadatke nego to je to zadovoljenje literarnih tenji, to moderni kritiari jednostavno ili ne znaju, ili ne uzimaju u obzir, po Roku pjesniki jezik koji sve pretvara u rije i rije je sama, nije samo rije ve i nositelj svih drugih duhovnih poruka pjesnike igre. Pjesnitvo je jo jedini uzvieni osjeaj zbilje i morala, ak i jedina uzviena tehnika kojom se postiu plemeniti ciljevi. Ako ovaj kriterij drimo povienim, to je zato to slubeni, oficijelni tumai hrvatske poezije ve dugo stvarno ne itaju nita izim svojih poznanika i preporuenih autora, onih koje su sami povjeali na ve unaprijed pripremljene ljestvice kao kakve mrtve punjene ptice. S druge strane Roko se bavi pjesnicima s one strane znanstvenih teorija i efemernih izama, s manje ili vie uspjenim autorima, ali s ljudima koji marljivo rade na dostojanstvu poezije, na uskrsnuu rijei da parafraziram V. B. klovskog, iako bez sociolokih motiva i metoda. Primarna svrha ovog pisanja je pokuaj shvaanja i prihvaanja pjesnika, pjesnike pojave uope, kako bi pisac konano svoje shvaanje prenio i na mogue itatelje. To ne znai da su Rokove epistole bez kritiko-analitike konkretnosti, dapae, tko umije proitati njegove hvale poeziji, znat e uoiti i otkriti i kritike zamjerke koje se ispod hvala kriju, o onome to poezija uistinu nije. Knjiga Epstola Roka Dobre istodobno je iskustvo pjesnika i kritiara koji podjednako koriste iste ili sline rijei; uostalom, ne mogu se limunima objasniti iarice pinija.Stoga je knjiga Epistola Roka Dobre istodobno iskustvo pjesnika i kritiara koji podjednako koris te iste ili sline rijei, uostalom, ne mogu se limunima objasniti iarice pinija. Rijei potrone kao i sve ivo, ovdje se obnavljaju epitetima, komparacijama povijesti poetskoga svijeta, upuuju na one detalje koji oivljavaju doivljaj svijeta. I kritiar govori kao pjesnik sa stankama, tiinom, zvukovima, bjelinom, svim onim znakovima koji uzbuuju pjesniku duu. Malo je ovdje konvencionalnog, hladnog i secirajueg, pragmatinog, a daleko vie porodiljski ushienog, jer se na prikaziva i opisiva knjiga, tuma poezije i njezin kritiar, iskreno raduje svakom novom ivotu poezije, raduje se onomu to ivi, a ne onomu od ega se ivi. Oni koji iz bilo kojega razloga prigovore ovakvom djelu, nai e se u zamci da ne govore o djelu, ve o ukusu vremena.
Konano, kako bi kazao Denis de Rougemont: to je ovjek osjeajniji, vie ima izgleda da bude govorljiviji i izraajniji. Isto ako, to je ovjek strastveniji, lake e izmiljati pjesnike figure. Roko Dobra u svojim epstolama upravo upuuje na ovakvu nunost, on kao da je eli potvrditi i potvrdu nai kod sugovornika, da su uzvieni osjeaji, spontana govorljivost i strast oni elementi koji neku poeziju ine vrijednom i nezaboravnom. Kada se uini da je na kritik eksplozivan, da pie u vruici, to samo znai da je naiao na takav materijal koji mu nudi uitak i mogunost za varijacije intimne stilistike. Uzvienost koju osjeamo u ovim tekstovima, a to jest stil i nain pisanja Roka Dobre, samo je osobni kut gledanja na stvari, ljude, prilike i djela. Pisati, konano, s takvom marljivou svaku reenicu u tekstu, a da to nema drugoga cilja do istog uitka, mogu samo izvorni umjetnici, ljudi orfejskog temperamenta, irokoga znanja, s vrstim uporitem u svojim stavovima, bez oslonca na bilo ije miljenje, bez dvojbi o onome to rade; pronicljivi luonoe koji nemaju potrebe paliti drugome svjetla, niti na tua svjetla lete kao noni leptiri. Zreli su ovo plodovi esejistike promiljenosti sastavljeni u slavu ljepote, poezije i duhovnosti, iz kojih izbija duh svekolikoga zanosa, idejne istoe i umjetnikoga zajednitva, tekstovi koji poput blagih zefira dolaze s dalekih obzora u sparuenu i zaguljivu zbilju.
Tomislav Marijan Bilosni
Post je objavljen 29.08.2011. u 13:11 sati.