Pregled posta

JEN VRT

U svom životu Bob je imao jedan veliki problem: novčiće od jednog jena.

Počelo je prilično bezazleno, kao što to već biva. Bob, tipični potrošač, nosio je svoj sitan novac u novčaniku i po džepovima. Kad bi kupio nešto u trgovini, uzvratili bi mu s još više sitniša. S vremenom je uočio da su među sitnišem daleko najbrojniji novčići od jednog jena. Najsitnija jedinica japanske valute, onaj tanak i neugledan komad srebrnkastog metala.

Da li iz nemara, neopreza ili hirom sudbine, desilo se da je Bob unutar nekoliko godina skupio popriličan broj novčića od jednog jena. S vremenom ih je imao toliko da ih više nije mogao nositi sa sobom u novčaniku i po džepovima, pa je dio toga morao držati kod kuće.

Koliko god se trudio, novčiće nije mogao potrošiti. Trgovci su ga poprijeko gledali kad bi pred njih na pult istresao 20-litarsku vreću novčića od jednog jena. Iako je novčić bio priznato platežno sredstvo, dali su mu do znanja da brojanje tolike sitneži ozbiljno ometa poslovanje njihovih trgovina i rastjeruje kupce, pa je morao odustati.

U svojim pokušajima trošenja brzo je uvidio da novčiće od jednog jena ne prihvaća nijedan automat s pićima, cigaretama, slatkišima, grickalicama, donjim rubljem, ženskim čarapama (sve da su mu one i ustrebale) i inim praktičnim artiklima.

Nije ih mogao utrošiti na telefonske razgovore, platiti njima vožnju taksijem, niti ih prokockati u pachinko igračnicama. Još manje su bili prikladni kao svadbeni ili pogrebni dar ili otoshidama.

Pokušao ih je razmijeniti u banci, ali mu je rečeno da novčiće od jednog jena primaju samo svakog šestog utorka parnim danom ujutro i neparnim popodne u uredovne sate izvjesnog gospodina Kobayashija specijaliziranog za takve transakcije. Nije bio siguran od kojeg bi dana u godini trebalo početi računati da stigne do šestog utorka i ravnaju li se banke prema kalendarskoj ili poreznoj godini, pa je od toga odustao.

Dosjetio se da počne „zaboravljati“ novčiće od jednog jena kad bi mu ih uzvraćali u trgovini. No, prodavači su bili vrlo alertni i nisu željeli zadržati ni jedan jedini jen. Redovito su trčali za Bobom glasno uzvikujući isprike i silom mu vraćajući njegov sitniš.

Nije mogao novčiće ni jednostavno strpati u koš – bacanje nacionalne valute u smeće bilo je kažnjivo djelo. Osim toga, netom je bio propustio troipolmjesečni termin predviđen za odlaganje rasutog metalnog kućnog otpada.

Polako je počeo očajavati. Novčića od jednog jena imao je sve više i više, a pravu namjenu za njih nije nalazio. Primao je sve više novčića koje nigdje nije trošio i koje nitko nije želio. Kod kuće ih je preselio u velike staklenke od marmelade koje je držao po kutovima soba i u ormarima. Njegova kvazi-numizmatička kolekcija rasla je munjevitom brzinom. Bobu je postalo jasno da mora hitno nešto poduzeti.

Pokušavao je razmišljati pragmatično.

Otišao je u knjižnicu i prokopao po enciklopedijama. Pronašao je podatak da novčić od jednog jena uronjen u posudu s vodom pluta na površini, budući da je načinjen od aluminija te je vrlo lagan. Kod kuće je izveo pokus i uvjerio se da je to točno.
Zatim je pokušao koristiti novčić kao uteg, jer je pisalo i to da jedan novčić od jednog jena teži točno jedan gram.
Otišao je i korak dalje pa je novčiće rezao škarama, što je, tvrdila je enciklopedija, bilo moguće izvesti samo s vrlo malim brojem valuta u svijetu.

Neko se vrijeme bavio takvim pokusima, a onda je prestao. Iako su pokusi bili zanimljivi, sami po sebi nisu rješavali problem. Tražio je sveobuhvatnije rješenje za problem viška novčića od jednog jena.

Palo mu je na pamet da se raspita kako taj problem rješavaju drugi, obični ljudi poput njega. Pomoć je potražio na internetu.
Iznenadio se koliko je ljudi u Japanu mučio isti problem. Taj sitni, maleni, tanki novčić od jednog jena koji jedva da je išta težio, jedva bio vidljiv oku, bio je golemi kamen spoticanja.

Na forumima su se vodile oštre diskusije o tome što bi se trebalo, moglo ili smjelo učiniti s viškom novčića od jednog jena koji smeta po svim džepovima i od kojeg nema nikakve koristi. Većina predloženih rješenja bila je nepraktična, ili djetinjasta, ili ih je Bob već bio isprobao pa odbacio.

Neki su pošto-poto željeli biti kreativni i predlagali da se novčiće pokloni djeci u inozemstvu, od njih načine suveniri ili naušnice. Drugi su došli na ideju da novčići budu iskorišteni kao mamac za vabljenje svraka ili Škota.

Našao je i nekoliko web stranica po kojima su bjesnjeli deklarirani mrzitelji novčića od jednog jena. S takvima se uopće nije vrijedilo upuštati u diskusiju, držao je Bob.

Zakletih neprijatelja bilo je i na Facebooku. Stranica pod naslovom „Anti-šrapnel klub - Neprijatelji novčića od jednog jena“ imala je osam tisuća „prijatelja“. Zanimalo ga je da sazna nešto više o tome, ali prvo se morao „učlaniti“. Nije bio siguran postaje li se „prijatelj“ tako što pritisne na gumb sviđa mi se ili ne sviđa mi se, pa je uskoro odustao i od toga.

Daljnjim istraživanjem utvrdio je da analogni problem s najmanjom jedinicom važećeg platežnog sredstva ne postoji u europskim zemljama koje koriste euro, niti je on zabilježen u SAD-u. Nigdje nije pronašao pritužbe na nerazumno velike količine dolara po džepovima Amerikanaca, niti je na internetu postojao trag nekog „Kluba mrzitelja eurositniša“ ili slično.

Kao da mu je s očiju pala mrena, Bobu je u tom trenutku sve postalo jasno. Znao je što treba učiniti. Imao je misiju koju je morao dovršiti.

Na temelju svog malog istraživanja zapazio je da među populacijom koja je bila u vlasništvu viška novčića ima upadljivo mnogo onih koji su spremni riješiti se sitniša bez ikakve naknade, samo kad bi se našao netko voljan da ga pokupi.

Stupio je u kontakt. Samo u Tokyju pronašao je stotinjak individua presretnih što im je netko spreman učiniti tu uslugu. Pokazalo se da su to najstrastveniji skupljači: od njih je pokupio tridesetak velikih staklenki od marmelade do vrha napunjenih novčićima od jednog jena. Otputovao je dalje u Nagoyu, Osaku i Kyoto i učinio isto. To je rezultiralo s dodatnih dvadesetak staklenki punih novčića.

Manji broj skupljača tražio je naknadu. S takvima je dogovarao isplatu u određenom postotku ukupne vrijednosti (u novčanicama, dakako). Naravno da je brojanje novčića da bi se utvrdili iznosi samo dodatno zakompliciralo stvar i cijeli posao se rastegnuo na nekoliko tjedana, ali Bobu nije bilo žao. Na taj način prikupio je još osam ili devet staklenki.

Kad je na kraju sveo račune i prebrojao sve staklenke koje je skupio, ustanovio je da posjeduje - uračunavši osobnu kolekciju koju je držao u stanu u kutovima soba i u ormarima, na prozorskim daskama i u kadi – preko stotinu velikih staklenki napunjenih novčićima od jednog japanskog jena.

Staklenke je privremeno odložio u vrt iza svoje kuće. Zatim je zasukao rukave.

Iz vrta iza svoje kuće – a bio je to lijep japanski vrt s ukrasnim drvećem i cvijećem – dao je počupati sva stabla, raslinje i bilje i ukloniti svo kamenje. Ondje je dao urediti čistinu pravilnog četverokutnog oblika zaglađenih rubova. Omeđio ju je visokim zidom da se zaštiti od pogleda susjeda. Drvenu verandu iza kuće dao je malo povisiti kako bi dobio bolji pogled na čistinu.

Na kraju je sve radnike isplatio i poslao kući.

Nastupio je veliki trenutak. Uzeo je prvu staklenku s novčićima od jednog jena i prosuo ih po čistini. Uradio je to s drugom staklenkom, trećom, četvrtom, i tako sve do posljednje. Čitav je dan posipavao svoj vrt zveckavim novčićima od jednog jena. Bilo ih je na stotine i stotine tisuća.

Kad je bio gotov, dohvatio je vrtne grablje i cijelu površinu zagladio do blistavog, metalnog sjaja, kao što to sa šljunkom čine budistički redovnici u svojim brižljivo njegovanim zen vrtovima.

Stajao je i dugo se divio prizoru kakav nije nikad vidio na slikama, ni na filmu, ni u jednom drugom trenutku svoga života.
Tisuće - ne, stotine tisuća – ne, milijuni novčića od jednog jena ležali su ondje i bljeskali se i presijavali srebrnkastim sjajem na suncu.

Sjeo je na verandu i s osjećajem ispunjenosti zagledao se u svoje remek djelo. Pogledom je prelazio po šarama koje su načinile grablje. Oči su mu treptavo suzile. Osjetio je mir, sreću, harmoniju kakvu mu nije moglo pružiti nijedno drugo mjesto na svijetu. Ni najljepši vrtovi Kyota nisu se mogli mjeriti s ovim.

Vrt je živio. Čas je dizao škrge podrhtavajući srebrnkastim ljuskama kao na tijelu divovske ribe, čas se pretvarao u zapjenjeno more dok su mu se nadimali valovi, čas se lelujao sa zrncima riže dozrelim na pognutim stabljikama.

Sve je, konačno, shvatio. Sve je imalo smisla, na sva pitanja dobiven je odgovor. Bio je to najjapanskiji od svih vrtova.






Post je objavljen 08.08.2011. u 21:15 sati.