Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mitovi123

Marketing

Egipatska knjiga mrtvih

Knjiga mrtvih je staroegipatski zbornik sastavljen od različitih religijsko-magijskih tekstova koji se u Egiptu polagao, zajedno s pokojnikom, u grob. Tekstovi su se sastojali od čarolija, zazivanja, himni, molitvi, litanija i magijskih formula, a mnogi su odlomci preuzeti iz Tekstova piramida i Tekstova sarkofaga.

Postoje dva osnovna oblika Knjige mrtvih. To su tzv. redakcije koje nose imena dva najznačajnija centra – Heliopolis i Teba.
U "Heliopoliskoj knjizi mrtvih" zastupljene su religijske dogme svećenstva boga Ra, čiji se kultni centar nalazio u gradu Anu, poznatijem po heleniziranom imenu Heliopolis. Centralno mjesto u tim tekstovima zauzima Ra, čije umiranje navečer i rađanje ujutru simbolizira vječno postojanje. Najstarija poznata zbirka ovih tekstova nastala je krajem V dinastije (oko 2500. – 2350. godine stare ere) i poznatija je pod nazivom Tekstovi piramida. Zbirka tekstova koju nazivamo Knjiga mrtvih, obično podrazumijeva tebansku redakciju, načinjenu po dogmama svećenstva boga Amona čiji se kultni centar nalazio u gradu Uast, također poznatijem po heleniziranom imenu Teba. Ta je zbirka nastala u vrijeme XVIII dinastije (oko 1560. – 1320. godine stare ere).
Nema suštinskih razlika između ove dvije redakcije Knjige mrtvih, iako se po formi bitno razlikuju.
Pored ove dvije redakcije može se govoriti i o četiri razdoblja ili četiri verzije Knjige mrtvih.

Najstarija poznata verzija su "Tekstovi piramida", načinjeni na osnovu nepoznatih i mnogo starijih tekstova, ili usmenog predanja. Bez sumnje je da su ti tekstovi pretrpjeli mnoge promjene tijekom stoljeća koji su prethodili V dinastiji. "Tekstovi piramida" su ispisani hijeroglifskim pismom , na unutrašnjim zidovima pet piramida u kojima su bili sahranjeni vladari V i VI dinastije. Dijelovi ovih tekstova su pronađeni na stelama, sarkofazima i papirusima načinjenim tijekom ogromnog vremenskog perioda od VI dinastije do druge polovine II stoljeća nove ere, što obuhvata više od dva milenija.

Druga verzija je tebanska Knjiga mrtvih, pisana hijeroglifskim pismom i ukrašenim slikama. Ova je verzija podijeljena na poglavlja (kazivanja) koja, osim nekoliko, imaju određeni naslov, ali nemaju utvrđeni redoslijed. Uglavnom je ispisana na papirusima i bila je u upotrebi od XVIII do XX dinastije (oko 1560. – 1085. godine stare ere).

Verzija slična prethodnoj pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom na papirusima, a korištena je od XX do XXVI dinastije (oko 1085. – 660. godine stare ere).

Saiska verzija, dobila ime po gradu Sau, čije je helenizirano ime Sais, a koji je bio prestonica vladara XXVI dinastije. Karakteristika ove verzije je pokušaj da se od zbirke načini knjiga utvrđivanjem redoslijeda poglavlja. Pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom, a bila je u upotrebi od XXVI dinastije do kraja ptolomejskog perioda (oko 660. – 30. godine stare ere).

Najstarija verzija Knjige mrtvih, kao što je već rečeno, jesu Tekstovi piramida, ispisani na unutrašnjim zidovima piramide faraona Unasa, posljednjeg vladara V dinastije. Ostala četiri primjerka ovih tekstova su ispisana u piramidama Tetija, Pepija I, Mer-en-ra i Pepija II, koji čine VI dinastiju. Dijelovi nekih tekstova se nalaze ispisani i na zidovima grobne sobe u piramidi Uđabeten, kraljice faraona Pepija II, što je prvi put da se takvi tekstovi nalaze u grobnici koja ne pripada samom faraonu. Tekstovi piramida jasno pokazuju da su samo izbor iz obimnijih i starijih tekstova, načinjenih, vjerovatno, na osnovu prastarog usmenog predanja. Smatra se da su ti tekstovi uobličeni između III i V dinastije (od oko 2700. do 2400. godine stare ere) i da su to učinili svećenici iz Heliopolisa, namećući Ra kao najznačajnije božanstvo i prisvajajući starije kultove. Iako jako malo liči na kasniju Knjigu mrtvih, zbirka tekstova iz piramida je osnova iz koje se ona razvila.
Tekstove piramida sačinjava 714 kazivanja, od kojih se samo nekoliko ponavlja u svih pet piramida. U tekstovima se lako prepoznaju jako stara vjerovanja iz predinastičkog perioda, koja obuhvataju drevne kraljevske rituale, opise ratnih pohoda koji su prethodili ujedinjenju zemlje, kao i pogrebne običaje koji su mnogo stariji od dinastičkog doba.
Drugu grupu kazivanja čine opisi nebeskog života kralja nakon obitavanja na Zemlji. U tim kazivanjima se prepoznaju tragovi stelarnog kulta koji je još u davno doba uklopljen u solarni kult. To je sjedinjavanje vjerovatno bilo završeno još u prvim stoljećima dinastičkog doba, ali u piramidama se pokojni kralj još uvijek identifikuje ne samo sa Suncem, već i sa Zvijezdom (Orionom). Važna karakteristika tekstova iz piramida je jačanje kulta Ozirisa, kao svojevrsne alternative kultu Sunca. Postepeno uvođenje ozirijanskih elemenata ipak ne predstavlja rivalitet, jer vladari toga doba bezrezervno podržavaju kult Sunca. Kako i Ra i Oziris simboliziraju vječno postojanje – jedan svakodnevnim rađanjem Sunca, a drugi godišnjim obnavljanjem prirode – nije bilo razloga da se ozirijanski elementi isključuju iz tekstova. Najznačajnija karakteristika tadašnjih vjerovanja je to što je vječni život među bogovima bio isključiva povlastica vladara, dok za sve ostale, uključujući kraljevu rodbinu i velikodostojnike, zagrobni život predstavlja samo nastavak dobrog ovozemaljskog života, na vječno plodnom imanju u svijetu kojim vladaju bogovi. Vječni život je bio zagarantovan, kao što je kralju bilo zagarantovano sticanje božanskih kvaliteta, a brojne opasnosti koje vrebaju pokojnike na onom svijetu još nisu postojale, i tek će tekstovi iz perioda Srednjeg kraljevstva početi da ih pominju.
Staro kraljevstvo, doba kraljeva koji su bili neprikosnoveni vlasnici svih dobara u državi, završava se sa VI dinastijom, a država se raspada na samostalne oblasti. Taj raspad nije nastupio naglo već je bio rezultat postepenog jačanja svećenstva i provincijskih poglavara tijekom V dinastije. Ratovi lokalnih vlastodržaca, opšta nesigurnost i siromaštvo su osnovne karakteristike Prvog prelaznog perioda (oko 2180. – 1990. godine stare ere), a to je moralo imati jak utjecaj, kako na religijski, tako i na toljeća apsolutnog povjerenja u riječ i djelo kralja. Ujedinjenjem zemlje i uspostavljanjem centralne vlasti, tijekom XI i XII dinastije, započinje period Srednjeg kraljevstva, koji će trajati do oko 1700. godine stare ere. Država je bila obnovljena, ali su kraljevi definitivno izgubili status neprikosnovenih svetih vladara kojim su se dičili njihovi prethodnici iz doba procvata Starog kraljevstva.

Sa promjenom društvenih prilika, mijenjaju se i posmrtni tekstovi. Iako se više ne podižu piramide, pojedini dijelovi Tekstova piramida pojavljuju se na sarkofazima i drvenim kovčezima pokojnika, uz mnoge, do tada nekorištene tekstove. Kazivanja koja su se odnosila na kralja – boga su ili izostavljena, ili prepravljena prema statusu onoga za koga su tekstovi pisani. Uočljiva je dominantna uloga Ozirisa u pogrebnom ritualu.
Najznačajniji dodatak posmrtnim zapisima su opasnosti koje vrebaju nezaštićene i magične riječi (hekau) kojima se pokojnik može odbraniti. Zagrobni svijet je obogaćen raznim preprekama tako da pokojnik, ako nije opskrbljen znanjem magijskih riječi, ne može stići do Suda pravednosti . Sve ove promjene možemo smatrati svojevrsnom demokratizacijom zagrobnog života. Vječno postojanje i sticanje božanskih kvaliteta nije više privilegija vladara, jer Oziris, mrtvi kralj i kralj mrtvih, obećava vječnost svakome, bez obzira na porijeklo. Pogrebni rituali se nisu bitno izmijenili, a svako ko uspije da dokaže svoju ispravnost pred Sudom pravednosti može se nazvati Ozirisom i živjeti vječno. Tako je i uveden običaj da se ispred pokojnikovog imena piše Oziris, a iza imena istinorječivi (pravedni), što je postalo pravilo od kojeg se nikada nije odstupalo. Period Srednjeg kraljevstva je i jedini period dominacije Ozirisa u egipatskom panteonu, mada se mora reći da on, po svojoj prirodi, nije mogao biti zaštitnik trona kakvi su Ra ili Amon. Zbog toga je Oziris obično bivao u drugom planu, mada je bio jedini bog koji je uživao nepodijeljeno uvažavanje svih Egipćana.

Egipatska država se ponovo raspada poslije XIII dinastije, a to koriste Hiksi, doseljenici sa Istoka, koji preuzimaju vlast u Donjem Egiptu i nameću vazalne obaveze plemićima Gornjeg Egipta. Drugi prelazni period, kako se to razdoblje naziva, trajao je od oko 1670. do oko 1559. godine stare ere. Bilo je to doba poniženja pod tuđinskom vlašću, iz koga skoro da nema nikakvih pisanih dokumenata. Poslije izgona Hiksa, sa XVIII dinastijom započinje doba moćne imperije koja će svoje granice pomjeriti daleko od doline Nila.
U to doba nastaje tebanska verzija Knjige mrtvih, najpoznatija i najčešće spominjana zbirka molitava i uputstava pokojniku kako da prebrodi teškoće na putu do Dvorane dvostruke pravednosti, u kojoj će dokazati svoje pravo na vječno postojanje. Nova dinastija vladara nametnula je i novog vrhovnog boga po imenu Amon, ali to nije izazivalo značajnije promjene jer je Ra samo pripojen Amonu. Tako je, kao što je tijekom Starog kraljevstva nastao Ra-Atum, u Novom kraljevstvu nastao Amon-Ra. Poglavlja Knjige mrtvih su niz odvojenih cjelina koje, kao i u tekstovima iz piramida i sarkofaga, nemaju utvrđen redoslijed. Svako poglavlje ili kazivanje, osim malog broja izuzetaka, ima svoj naslov i ilustraciju. Dok su kazivanja u Tekstovima piramida označena kao riječi koje izgovaraju svećenici, u Knjizi mrtvih su riječi stavljene u usta pokojnika, a to je i karakteristika većeg dijela tekstova iz Srednjeg kraljevstva. Ta značajna promjena je nastala vjerovatno u doba siromaštva i nesigurnosti, kada su sahrane sa horovima i svećenstvom bile jako rijetke, pa je tako na veoma jednostavan način data prilika siromašnima da sami zastupaju svoje interese u zagrobnom svijetu.

Tebanska verzija Knjige mrtvih je korištena pretežno u Gornjem Egiptu, u vrijeme XVIII i kasnijih dinastija. Vremenom je ilustracijama posvećivana sve veća pažnja i mnogi papirusi jasno pokazuju da je posao slikara postao značajniji jer je za tekst ostavljano sve manje prostora. Zbog toga su mnoge rečenice jednostavno izostavljane, a ponekad je tekst do te mjere zgusnut da je skoro nečitljiv. Brojne greške u pisanju pokazuju da je posao ilustratora povjeravan provjerenim umjetnicima, dok su tekst ispisivali nedovoljno obrazovani ili veoma nemarni pisari.

Kao važan dio pogrebne opreme, papirusi sa tekstovima Knjige mrtvih su ispisivani po naručenju, ali kako je moćna imperija stvorila brojnu bogatu birokratiju, trgovce i ugledne svećenike, naglo je rasla potreba za posmrtnim papirusima. Tako se ustalio običaj da se papirusi unaprijed pripremaju, a u tekstu se ostavljaju praznine za naknadno upisivanje imena pokojnika. Rezultat te obimne proizvodnje su česte greške u pisanju, a izostavljene riječi u egipatskom načinu pisanja mogu sasvim promijeniti značenje rečenice. Pažljiva ispitivanja papirusa pokazuju da je izrada povjeravana grupama ilustratora i pisara koji su radili odvojeno, da bi kasnije listovi bili spajani u cjelinu. Ponekad se događalo da se, zbog takvog načina rada, pojedina poglavlja pojave dva puta na istom papirusu.

Knjiga mrtvih, jako slična tebanskoj verziji, bila je u upotrebi od XX do XXVI dinastije, a tijekom tog perioda je vidna dalja degradacija teksta, kao i sve grublje greške u pisanju. Slava i moć Egipta opadaju, a kratki period pokušaja obnove stare slave, u doba XXVI dinastije, donosi i neke izmjene u Knjizi mrtvih. Mnoga poglavlja kojih nema u starijim papirusima pojavljuju se u to doba, ali se ne mogu smatrati novim jer je poznato da je u to vrijeme prepisivan i iznova tumačen veliki broj starih zapisa. Na žalost, pisari nisu mogli tačno pročitati i protumačiti zapise koji su već tada bili stari više od jednog milenija, a razlika između jezika kojim se govorilo u doba Starog kraljevstva i jezika iz doba XXVI dinastije, uslovila je mnoga kontradiktorna i pogrešna tumačenja starih mitova i legendi. Osim toga, najveći broj papirusa su ispisivali toliko nevješti pisari, da je izostavljanje riječi, pa i cijelih rečenica, bilo sasvim uobičajeno. Uprkos tome, to je jedini period u razvoju Knjige mrtvih kada su poglavlja svrstana po utvrđenom redoslijedu, ali dalji pokušaji stvaranja koherentnog teksta nisu načinjeni.

Egipat je bio imperija na izdisaju, a VI stoljeće stare ere je donijelo i prvu okupaciju i vladavinu Perzijanaca. Nekada skoro savršeno organizovana država potpuno se raspala, a sa njom i dobro organizovani religijski i kultni centri. Nakon kraćeg perioda samostalnosti, uslijedila je druga perzijska okupacija, a potom dolazak Aleksandra Makedonskog koji je dočekan kao oslobodilac. Tako je otpočeo period posljednje dinastije čiji su vladari, iako Grci, pokušavali da se prilagode egipatskom načinu života. Izgleda da su pokušaji vladara iz dinastije Ptolomeja da prevedu na grčki jezik drevne zapise samo povećali zabunu, nastalu još u doba XXVI dinastije. Prevodioci su obično bili Egipćani koji su znali grčki i vjerovatno su više brinuli o svom društvenom i materijalnom položaju, no što su vodili računa o tačnosti prevoda. Zahvaljujući tome, ptolomejski period karakterišu pokušaji obnavljanja degradiranog i praktično napuštenog kulta Amona. Za razliku od faraona XXVI dinastije, Grci nisu pokušavali revitalizirati drevne običaje, koje nisu ni poznavali ni razumijevali, već su misticizam i mitologiju smatrali osnovnim vrijednostima egipatske kulture. Nema sumnje da Grci nikada nisu ni pokušavali da shvate pravu prirodu drevnih egipatskih vjerovanja i običaja.

Izgubivši samostalnost, Egipat je izgubio i mogućnost očuvanja svojih religijskih centara koji su bili u središtu nauke, umjetnosti i pismenosti. Tako je duboko ukorijenjeno vjerovanje u magiju izgubilo religijsko usmjerenje, pa su se ljudi vratili primitivnim magijskim ritualima. U to doba se ustaljuje običaj ispisivanja pojedinih odlomaka Knjige mrtvih na komadima papirusa koji su potom zamotavani zajedno sa izdvojenim dijelovima tijela pokojnika. Tako je pisana riječ, tada već jedva ikome razumljiva, dobila status amajlije i očuvala ga kroz period kršćanstva i islama jer se zapis još uvijek može sresti u ovim kulturama kao navodno sredstvo izlječenja. Kopije Knjige mrtvih, načinjene u to doba, ne mogu se pročitati bez upoređivanja sa starijim i čitkijim zapisima, a sve veći dijelovi teksta su sasvim nerazumljivi ili nečitljivi. Sa širenjem kršćanstva, od druge polovine prvog stoljeća, Egipćani sasvim napuštaju svoje pismo i prihvataju neznatno dopunjeni grčki alfabet.

Iako je prestala postojati, Knjiga mrtvih prenosi svoj utjecaj na kasnije periode. On se osjeti najviše u ranom kršćanstvu; počevši od samog naziva zagrobnog svijeta i njegovog opisa u djelima gnostika , susrećemo se sa nesumnjivim pozajmicama iz drevnih tekstova. Nekadašnji Amentet, zagrobni svijet, postao je amentu, naziv za Pakao egipatskih kršćana. Taj Pakao je bio podijeljen na dvanaest dijelova, baš kao i svijet tame kroz koji se moralo proći prije izlaska pred Ozirisa. Veliki broj imena anđela je izveden od egipatskih ili heleniziranih egipatskih imena koja nalazimo na drevnim papirusima.

(preuzeto sa: http://humnauke.blogger.ba/ )

Post je objavljen 16.06.2011. u 21:26 sati.