Hodamo moji mišići i ja gradom te uzivamo u laganom lahoru i toplom zraku kojeg je proljeće nedavno donijelo u naš grad. Malo hodamo, malo gledamo okolo kakvih treba ima. I tako priđe mojim mišićima i meni jedna vrlo mlada dama cca 3.c medicinske te vrlo oštroumno primjeti: "Mladiću, moram priznati da imate zaista lijepe mišiće, koji su uz to još i ogromni." Moram priznati da nisam ni malo bio zatečen tim i takvim komentarom, budući da sam nadobivao stotine sličnih. Tako da je moja rekacija bila sasvim očekivana. Hladno, međutim sa zagonetnim osmjehom (za koji sam empirijskom metodom dosao do spoznaje da najbolje istice moje misice) sam odgovorio: "Da, draga i mila djevojko nestašnog poprsja, moji mišići su zaista sjajni, no to nije ništa neobično, jer naime ako nisi znala (što bi bilo čudno), ja već mjesecima vježbam iste. Možeš ih dodirnuti, a onda kreni svojim poslom jer sam danas cijelo popodne prilično zauzet hodanjem korzom."(...)
Tog dana, ispunivši svoju kvotu šepirenja po korzu uputio sam se u Bjelovarsku opću bolnicu da obiđem svog intimusa i kolegu sa faksa Dr. Šupka. Ne toliko iz osobnih razloga, već zbog moje zabrinutosti nekim neobičnim škakljanjem u desnom prsnom mišiću, te sam htio da mi Dr. Šupak pomogne svojom uobičajenom fizioterapijom: Masažom uljem. Dr. Šupak ne samo što je prema njegovim nerazgovjetnim riječima uvaženi, te poštovani stručnjak bjelovarske bolnice, on je i Gospodar svemira. Njegova šifta Gospodarenja svemirom, tj. usklađivanja oprečnih zahtjeva iskorištenja svemira za zabavu što želi Bog, i normalnog života bez potresa sa oštrim klimatskim fluktuacijama, što žele ljudi, je za taj dan bila gotova te je on bio u svojoj kancelariji sa pacijentom. Zatekao sam ga kako pijan i sa cigarom u ustima grubim pokretima ruke prebire po ormariću sa lijekovima, te uzima bočicu sa otopinom kojom je napunio špricu. Zapikao je špricu u desni guz djeteta koje je bilo sagnuto nad njegovim stolom te potisnuo taj jamačno spasonosan lijek u njegovo tijelo. Odjedom je dijete počelo nekako duboko i teško disati, na što je Dr. Šupak ponovno pogledao bočicu sa otopinom, nešto mrzovoljno promrmljao u bradu te objavio kako hitno mora kući jer se baš sjetio da nije ugasio električnu pecaru za rakiju u kuhinji. Poznavajući Dr. Šupka, on je vjerojatno otišao u obližnju gostionu: "U životu svako svoju brigu ima" piti gemište i plakati kako ga ravnatelj bolnice već godinama ima na piku jer je SDP-ovac i Srbin, te da mu želi zbog tog razloga dati otkaz. Dijete je taj dan umrlo zbog "slabosti organizma", što je bilo sasvim zadovoljavajuće objašnjenje budući da je dolazilo iz obitelji slabijeg socijalnog statusa i obrazovanja. Kod Dr. Šupka sam odlučio otići idući dan u 6 ujutro kada se običava zabavljati ispisivanjem uputnica za psihijatriju sitnoj djeci i babama koje mu dolaze kukati više od 2 puta za istu boljku koju je nesposoban izliječiti, jer je tada još uvijek dovoljno trijezan da mi napravi fizioterapiju Mog Mišića...
Post je objavljen 09.04.2011. u 15:41 sati.