Nakon prošle nedjelje dobila sam puno mailova u kojima ste me pitale da li je moj lik otvorio vrata (ili nije) i tražile ste objašnjenje zašto. Možda da opravdate neke svoje činove prije, ako ste imale slične. Onima koje su me to tražile, obećala sam da će danas dobiti nastavak, no promijenila sam tematiku ovaj put.
Htjela sam zapravo opravdati sebe jer su krenula pričanja i naklapanja, nagađanja tko bi mogla biti ta Tajnovita koja šalje mailove. U mailovima koje dobivam od vas žena, uglavnom su pohvale, pitanja, savjeti.. One koje su se usudile odgovoriti, postale su mi jako drage. Koliko neke od njih čekaju moje mailove, toliko ja čekam njihov odgovor jer me baš zanima njihovo mišljenje. Rađa se malo tajnovito prijateljstvo, a međusobno razumijevanje već postoji.
No, druga strana ove priče koju sam uspjela vidjeti po forumima i društvenim mrežama, malo mi se manje svidjela. Naime, tamo sam pročitala da sam manijak, luđakinja i štošta slično. Ne zamjeram, tko zna kako bih ja reagirala. Doduše, imam visok prag tolerancije pa se ne živciram oko takvih stvari. Moj mail vam neće prenijeti virus i nije spam, a da budem iskrena, mislim da je trunčicu zanimljiviji od onih 'Free Viagra' koje dobivate svakodnevno nekoliko puta, zar ne?
Moja namjera nije iziritirati vas, već potaknuti na nešto. Ukoliko vam smetaju mailovi, vrlo lako mi možete odgovoriti i zamoliti da vas maknem s mailing liste.
A sad zapravo da vam kažem cijelu poantu svega ovoga, možda je već i vrijeme.
Dakle, velika većina vas žena koje ste na mojoj mailing listi (zabunom se našao i jedan muškarac i pitao zašto mu se obraćam u ženskom rodu), ima svoju svakodnevicu i rutinu koju ne mijenja, i velika većina vas je nezadovoljna barem jednim dijelom svog dana. Dižete se ujutro, doručkujete, spremite se za posao, kući dođete kasno popodne i uglavnom večer provedete na računalu, eventualno prošećete kvartom i nazad pred TV. Takva sam bila i ja. Ukoliko imate dečke/muževe/djecu, još manje vremena posvećujete sebi. Moja namjera nikako nije bila ispričati vam cijeli svoj život, jer onda bih otkrila sebe, a to ne želim. Ja nisam u ovoj priči najmanje bitna, no nisam ni najvažnija.
Koliko vas prima raznorazne newslettere na mail, s raznoraznih portala, u kojima vam savjetuju da se posvetite sebi i onome što volite? Barem dva-tri puta tjedno naletim na takve članke, a pratim solidan broj hrvatskih i ino portala. Što bi tek bilo kada bih pratila sve moguće portale i raznorazne magazine? Ne želim sada pričati protiv njih, nego želim ići paralelno s njima. Ja osobno članke na portalima pročitam na poslu, dok ispijam svoju kavicu, skrivajući monitor od šefa. Čim ugasim taj prozor, ti savjeti nekako nestanu. Zaboraviš što si pročitao, mama te nazove, dečko pošalje poruku da ti uljepša dan, razliješ kavu koja ti je pored računala....i koncentracija ode.
I tu sam se odjednom pojavila ja. Nikakva Superwoman, još manje luđakinja. Samo osoba, koja je na ovaj (vama možda čudan način) odlučila servirati vam neke ideje i malo vas zaintrigirati. Vjerujem da ste nakon prve priče nijemo gledale u monitor i nije vam bilo jasno iz koje dimenzije sam iskočila. No, tek nakon drugog maila vam ništa nije bilo jasno. Ok, ok, sada sam se malo izgubila u onome što sam htjela reći. Pa, da napokon i kažem.
Zarobljena između posla i obaveza kod kuće, izgubila sam sebe. Poslu sam se podredila stopostotno, čak toliko da kući dođem po mraku, čak i kada nisu zimski mjeseci u pitanju, u kojima je mrak već u 16 sati. Nakon posla usisala bih boravak, počistila umivaonike, stavila odjeću u pranje, pripremila stvari sutra za posao, istuširala se i teškim korakom krenula u krevet. I jedne večeri dok sam tako ležala u krevetu, sinulo mi je da već jako dugo nisam napravila ništa za sebe.
Nekada davno jako sam voljela pisati. To mi je zaista bila velika ljubav, otkad sam u petom razredu osnovne škole jedina ikada kod te opake profesorice dobila dvije petice iz zadaćnice. Tada sam shvatila da ako se potrudim, zaista mogu skrojiti rečenicu koja ima smisla. No, znaš kada radiš nešto što voliš i želiš to nekako podijeliti s ostalima? Bilo da izrađuješ nakit ili pišeš pjesme, učiš svirati, brineš se o biljkama. Čemu sav taj trud, ako nikad nećeš dobiti potvrdu? Radiš to zbog sebe, znam, no ako napraviš ogrlicu koja ti se svidi, bit ćeš sretnija ako netko pohvali tvoj rad, zar ne? I razvući će ti se osmijeh na licu kada te netko pita gdje si kupila te predivne biljke, a onda otkriješ kako si ih sama uzgojila.
Eto, ovo je samo moj način izražavanja i mislim da zbog toga nisam nimalo luda i čudna, jer sam 'u svijet' pustila ono što volim i što me ispunjava. I zato, drugi puta kada odeš na neki portal, otvoriš novine ili štogod slično, pročitaj taj tekst do kraja, stavi si podsjetnik u kalendar i potrudi se napraviti ono što želiš. Ja jesam, i zadnjih mjesec dana koliko traje moja mala avantura, zaista sam sretnija. I ne mislim da su članci na portalima loši, dapače, jedan od njih me i potaknuo na ovo, no mislim da će ti prije doći u glavu kada ti to kaže neka stvarna osoba (koja je počela raditi ono što voli), pa makar tajnovita, nego novinar koji je plaćen za taj posao. Na kraju krajeva, o meni se šuška. Neka se šuška i o vašim biljkama i ogrlicama.
Šaljem svima vama velikim ženama pozdrave, primite se svojih hobija; dečko može pričekati pola sata, mami možete i kasnije odgovoriti na poziv, a muž neće umrijeti od gladi ako ne jede tih 30 minuta.
Za one koje mi pišu: drage moje, jedva čekam čuti i vidjeti što vas ispunjava i što vi volite, koji su vaši snovi...
Za one ljute na mene: nemojte biti, ja sam ipak jedna od onih koja možda živi u stanu/kući pored tebe, nasmiješiš mi se ispred ulaza i prozboriš sa mnom par rečenica. I ne smatraš me ludom. ;)
Do skora, budi mi dobra.
G.T.
Post je objavljen 23.02.2011. u 15:08 sati.