Nakon svoje prve priče dobila sam dosta mailova podrške i to me jako razveselilo. Mnogima od vas je bilo nejasno otkud moj mail u vašim mail pretincima, no i to smo razriješile. Drago mi je da ste reagirale. Nakon druge priče količina mailova se povećala i većinu vas je zanimalo da li je priča plod moje mašte ili realan događaj koji sam proživjela. Htjela bih i s vama koje se još niste usudile, potaknuti i započeti konverzaciju. Želim zapravo sa svima vama međusobno komunicirati, povezati ženska razmišljanja i maknuti tu neku (ne)vidljivu netrpeljivost među ženama. Priznale mi to ili ne, uvijek postoji neka žena s kojom nikad nisi imala prilike uspostaviti neki konkretan razgovor, ali svejedno ti nije simpatična. Da li ti ima namrgođeno lice pa ti zbog toga nije simpatična? Ili ima pogled koji djeluje zločesto? Koji je zapravo kriterij da bi ti baš TA ženska osoba mogla biti prijateljica? Kako od nekakvog prvog susreta ili šture komunikacije dođe do velikog prijateljstva? Da li je to trenutak kada ti makne vlas kose s crne majice, ili kaže da odstraniš taj ruž koji ti se preslikao na prednja dva zuba? Pa onda pomisliš, nije li ona zaista divna tako pažljiva? Ja prva priznajem da sam u odnosu sa ženama uvijek oprezna. Nikad ne znaš od koje možeš dobiti nož u leđa, no čvrsto vjerujem i držim se one: bolje jedno pravo prijateljstvo, nego deset neiskrenih. Nekoć davno u osnovnoj školi mislila sam kako su prijateljice tu jednom za svagda i kako nas ništa neće razdvojiti. Vraga neće! Prvi put kada sam rekla da imam menstrualne bolove i ne mogu igrati tjelesni, proglašena sam razmaženom glupačom. Danas još uvijek imam bolove, ali na sreću riješila sam se ovog drugog epiteta. No, prijateljstvo je izblijedilo. Zatim kroz srednju školu rađala su se neka nova prijateljstva, tada su krenuli i neki ozbiljniji razgovori, kao npr.: 'Fakat misliš da bi JA mogla zabrijat s njim?' ili 'Daj čoeče idemo zmarkirat šesti sat, moram ti reć' kaj je bilo doma sa starcima'. Zapravo, tek u ovoj dobi kada sam dovoljno zrela, shvaćam što to znači prijateljstvo. Sad se doduše osjećam kao u osnovnoj školi kada te učiteljica pita: 'A što je za tebe ljubav?'. E, pa da ti kažem. Prijateljstvo je kad najdublju tajnu ikada podijeliš upravo s njom. Gleda te u čudu i ne vjeruje da njena najbolja prijateljica ima tako nešto za reći. Ostaje šokirana, zatečena, iznenađena, oduševljena, ali ponosna. Ponosna na tebe i na tvoju želju da joj otkriješ svoju intimu. Prijateljstvo je kada te nazove u ponoć pijana k'o letva i pjeva ti 'sretan rođendan' iz svega glasa, a veći falš u životu nisi čula, no ipak ti je toplo oko srca i pogledaš gore prema Bogu (ili plafonu jer si već u krevetu u to doba), nasmiješiš se i zahvaljuješ na toj blesavoj ženskici koju imaš. Prijateljstvo je kada joj dozvoliš da ti plače na ramenu i ostavlja ti trag crne long-lasting maskare na bijeloj košulji, ili kada ti dozvoli da joj počupaš obrve pa to napraviš krivo. Da ne govorim o tome da ti oprosti kada ju učiš skakati na glavu, pa skoči vodoravnije nego što se daska za surfanje prilagodi morskoj površini. Ima još. Kada budete u situaciji da morate prespavati na istom krevetu, a onda joj ostaviš 25 centimetara na rubu i uzmeš cijeli pokrivač samo za sebe. Ili možda kad se sprema na nelagodan korak pa te pogleda upitno direktno u oči, čekajući tvoje odobrenje. A ti osjećaš kakav si joj oslonac u tom trenu i postaneš velika od emocija koje se u trenu razbuktaju u tebi. Kad sumiraš sve te sitnice, da ih tako nazovem, shvatiš da je ona netko tko je s tobom prolazio sve trenutke u kojima si uživala, a pružala ti oslonac kad si bila slaba. Ona je ta koja može provesti sate uz tebe, bez da kažete ijednu riječ, a obje znate da se razumijete bolje nego ikada prije s nekom drugom osobom. Sjećaš se prvog susreta i trenutka kad si je upoznala, no da li se sjećaš trenutka kada si je proglasila svojom prijateljskom suputnicom kroz život? Sad sam prionula na razmišljanje i zapravo se nikako ne mogu sjetiti tog trenutka. Pokušavam od najranijeg dana našeg druženja reprizirati u glavi sve naše događaje zajedno, no ne mogu se sjetiti onog koji je bio preloman. I tada mi sine da je ona tu bila oduvijek i bit će zauvijek, i da ne postoji nitko drugi tko ju je kroz sva ta razdoblja mogao dostojno zamijeniti. I da sam uz sebe, iako su mi ruke bile prazne, uvijek nosila tu kanticu s vodom i zalijevala taj cvijet koji smo zajedno posadile. U njenoj glavi bijela orhideja, u mojoj ljiljan. No, cvijet je cvijet, zar ne? Mojoj najdivnijoj prijateljici: obožavam te!
Do skora, budi mi dobra.
G.T.
Post je objavljen 23.02.2011. u 15:05 sati.