"I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima." (Dj 20, 32)
Može li se išta ljepše poželjeti svome djetetu, supružniku, bratu, sestri, majci, ocu, bližnjemu svome, domovini ...
Koliko se bogatstvo i blago krije u ovoj jednoj jedinoj rečenici ... Niti nas obvezuje, niti nas prisiljava ... samo nas povjerava, ostavlja ...
Ima li išta ljepše nego sve što imaš i što jesi povjeriti Bogu, sve uroniti u Njegovu beskrajnu milost koja se po svima i po svemu razlijeva kroz Njegovu Riječ, Riječ koja nam je dana na izgradnju, na usavršavanje, na blagoslov, Riječ koja nas na svetost i požrtvovnu ljubav poziva.
Bog nas ljubi, Bog ljubi svoj narod, narod koji Ga vjerno slijedi. Bog ljubi i odlutale ovčice stada Svojega. Koje milosti za nas, koji živimo u vrijeme svakovrsnih zala koja su zahvatila ovaj svijet. Koje ljubavi za nas koji živimo među ubojicama Ljubavi.
Povjereni smo Bogu i Riječi milosti Njegove - besplatno primismo - nezasluženo - besplatno trebamo dalje dijeliti - nastaviti Bogu posvećivati i povjeravati ovu napaćenu, zgaženu, obezvrijeđenu, uništenu zemlju, da se po njoj Njegova spasenjska slava razlije po svemu svijetu.
Jer - možda još nije sve izgubljeno, možda još ima nade za ovaj narod, za ovu zemlju i cijeli svijet - sve je u Božjim i našim rukama.
Odvažnosti nam treba!
Post je objavljen 17.02.2011. u 07:51 sati.