Marketing
PEPELJUGA U GOJZERICAMA
I.
Jug Francuske.
15.listopada 1965.
Marseille.
Oktobarska Avenija, koja je dotad bila u samom sreditu zbivanja, okupana stalnim blicevima fotoaparata, iza ijih su se objektiva skrivali oduevljeni novinari najprestinijih izdanja svjetskog kulturnog stvaralatva, obasuta osmjesima i glasnim aplauzima zadivljene elite pisaca, glumaca, publicista i izdavaa; sada se ta ista Avenija, nakon to se sklopilo i posljednje oko kamere, doimala odista jadnom pod jeftinim svjetlom uline lampe.
Otunom, u toj svojoj tiini, koja je mogla priati o svemu, samo ne o spokoju.
Ne, nije bilo mira u toj nemoguoj utnji. Neki je nemir izbijao iz svakog i najmanjeg otpora vjetra, koji se kao lopov uhvaen u zamku, prikradao izlazu ne stvarajui um.
Tek bi poneki, mada ipak rijedak, lave pasa odvukao pozornost nekog samotnog etaa, udubljenog u monolog neke vlastite jesenje prie.
Ali i ne samo to.
Iskusnom oku (onoga koji zna da gleda) ne bi promaklo ni slabano svijetlo to se vuklo sa samog dna Avenije.
Trag je vodio do omanje vile, nastale u doba vatrene gotike. Uspravna i gorda, kao da prijeti ili pak nepomino strepi. No, svakako impresivna u tom svom nastupu. Upravo je to impozantno zdanje, skrivalo ime koje se esto moglo uti diljem Evrope kada se prialo o briljantnosti i umijeu pisanja.
Svatko tko je proitao njegov posljednji roman, bio on laik poput mene sama ili dobro potkovan kritiar, nije mogao a da ne ostane zateen tim izvanrednim djelom, potresnim svjedoanstvom o sudbini dvoje ljudi. Izvanredna tragedija.
Po prvi puta u povijesti, pera kritiara pisala su u istom smjeru. Nije bilo mjesta sumnji. Roman je predstavljao isto remake djelo koje je slavnog Leona Burguesa podigao na sam oltar slave.
Stajao je leima naslonjen na bonu stranu postranog balkona, nepomina pogleda. Ukoenih zjenica uperenih u nita, ostavljao je dojam netom probuenog mrtvaca. ak bi ga i ono iskusno oko promatraa proglasilo mrtvim da nije bilo tih rosnih kapi znoja na njegovu licu, vratu, usnicama. I tih drhtavih ruku.
Po tko zna koji put pokuavao je zapaliti ibicu, pa kada bi konano i uspio u tome, gasila bi se dok ju je drhtavim rukama prinosio cigari.
Prokleti vjetar!- prosikta, glasom koji je podsjeao na rik neke uplaene zvijeri. Isprekidan i drhtav, u nastojanju da prikrije bojazan to mu je treslo itavo tijelo.
in ovjeka pritisnut bremenom oaja ili oajan in. Svejedno. Grlo se u tom nastojanju stisne, zgri. Bol ostaje nijema i vriti negdje u nutrini.
Kada je potroio i posljednju ibicu , zamahne rukom i nevjerojatnom snagom, neuobiajenom za takvo duevno stanje, razbije kutiju o zid balkona.
Prokleti bili! vrisne Leon, stisnuvi ake poput ratnika izazvanog na borbu. Ali protiv koga, pitam se.
Sjeo je na krevet te nervoznim prstima proao kroz jo uvijek crne uvojke kose i zaridao glasno. Nije to bio pla, ni tuga, bila je to bol u svom izvornom obliku od koje se ledi krv u ilama.
Bilo je neeg jezivog u tom prizoru. Slika tog etrdesetogodinjeg pisca, nadasve markantnog lica, zgrenog u kutu sobe. U svakom kutu stajala je zapaljena svijea, ija je svjetlost stvarala neobine sjene na tom ionako ve napaenom licu.
Tada mi pogled padne na jednu knjigu, koja je odbaena leala na sasvim drugom kraju sobe. zloin iz strasti de Leon Burgues, pisalo je na koricama knjige, ije su istrgane stranice bile pobacane oko koa za smee.
Odmotah jednu. Izguvanu u napadu bijesa. Ili pak nemoi? Ako je uope potrebno naglaavati istovjetnost tih dvaju pojmova.
Pogled mi se vrati na Leona koji se okupan sjajem svijee koprcao u nekoj samo njemu znanoj tami.Izgovarajui pak tiho samo njemu razumljive rijei, briui pritom dlanovima as elo mokro od znoja as suze to su se neumoljivo razlijevale po licu ne stvarajui ni najmanji um.
Vratih se na knjigu. Na odmotanom papiru pisalo jenjene su me oi, crne i snene molile bez rijei, njene usne, crvene kao krv, milovale mi dlan. Znao sam koliko strepnje kriju te grudi to sam ih jo noas ljubio. Jo su bila topla i putena njena zavodljiva bedra. A usne, rascvale trenje, moje mile Marianne ()
Marianne. To me ime vrati u razmiljanje. ini mi se da sam negdje proitao, mada nisam u potpunosti siguran, da je slavni pisac bio oenjen. Mislim da se upravo njegova ena zvala Marianne. No, nisam siguran. Bilo je to unatrag dvadesetak godina.
O Leonovom se privatnom ivotu vrlo malo znalo, a jo manje pisalo.
Sve dok nije uhien jednog jutra u svojoj vili i osuen na doivotan zatvor. Ubojstvo iz strasti, glasila je presuda. Koja ironija sudbine. Ubojstvo iz strasti, zvala se knjiga, krimi, koji ga je uzdigao na pijedestal i uinio ga draguljem u knjievnosti.
Taj cijenjeni roman bila je zapravo ispovijest ubojice, koji je ubio vlastitu enu. Ta ga je ispovijest kotala ivota. U vrtu iza kue nali su kosti krvniki ubijene Marienne. Sve je to bilo prije dvadesetak godina. Dok su svi priali o tome kako mu je supruga pobjegla sa ljubavnikom, ona je zapravo mrtva leala po zemljom. U vrtu kue. Ubijena.
II.
Spustila sam knjigu na stol. Trebala sam ju ve odavno vratiti u knjinicu. Vjerujem da knjiniar, ma koliko god benigno izgledao, nou ubada igle u voodoo lutkicu sa mojom slikom na njoj. I to one velike. Za pletivo. injenica je da zaista loe spavam u posljednje vrijeme. Bolje da vratim knjigu to prije. Zlu ne trebalo, kako bi moja baka znala rei.
Moda je i grijeh ne proitati ju do kraja. ak svojevrsno abortiranje vrijednih informacija koje ekaju da se naniu jedna na drugu. Mogu ak i vizualizirati tu nisku od rijei nanizanih na pola. Ostatak viri ogoljen. I kamo s tim? Mislim, zaista kamo sa tim? Nit za grad nit za selo. Ali nije mi ao. Dobila sam dovoljno. Saznanje da je svaki pisac, svaki pjesnik, u sutini nesretan ovjek. I nema kamo pobjei jer kad bi kojim sluajem umakao svojoj boli, svom jadu, kad bi iole ovla izmakao svojoj nesrei, kako bi pobogu uope pisao? O emu? O tome kako je upravo dobio poviicu na poslu, tree eljeno dijete i upravo se vratio sa puta iz Dubaia. Ne moe. ak i ne stoga to se ne bi imalo to za rei ve stoga to nema publike.
Ovi prvi nemaju vremena itati o tuoj srei, njihova im je sasvim dovoljna, dok nesretne vrijeme prekriva i oni trae, oajniki trae isto toliko nesretnog pisca. Jedino ga on moe razumjeti.
Pa sad ti biraj, ako moe. Dubai ili Oktobarsku Aveniju i mrtvu enu u vrtu kue.
Dementia in adjecto. Odmah vam kaem.
Ako ne sagori kako e znati od ega se sastoji vonj spaljene koe? Moe tek pretpostavljati. A ivot se ne pretpostavlja. On se ivi. I tada, tek tada, odlui pisati o njemu. Prebaciti ga na papir, preko ramena, kao mrtvu ivotinju, dok ti vlastita krv kaplje niz ruke, vrat i bedra.
Onaj tko je proitao Carverovu pjesmu ugine ti pas znat e o emu govorim kada kaem da zapravo izbora nema.
III.
I onda su se one ljubiice uz cestu, dignule u vis i poredale jedna uz drugu kao da prave ivi zid!
Ma daaaj!
Stvarno! Jel stvarno tako bilo Kike? Reci mu.
Je, je, majke mi, digle se skroz visoko. Brate, bile su skoro moje visine!
I onda se jedna od njih, kunem se, nagnula nad mojim licem i rekla: Bri'te odavde ili u vas provakati! Jel tako Kike? Jel je rekla?
Je je, rekla je : bje'te ili u vas pojesti!
Ma dajte ljudi o emu priate, vi niste normalni!
Pa jebote nisi nikada vidio lude ljubiice da priaju? Nemoj mi rei...
Nisam i nadam se da ni neu...bog te...
E pa vidio bi i ti stari, da si ostao sino puit s nama. Ali ti si sad gospodin. A gospoda ne motaju ointe sa gelipterima iz kvarta.
Filip snano povue zadnji dim cigarete kao da cijedi posljednje kapi duhana, odbaci ju kaiprstom i skokne sa zidia neke naputene zgrade.
Ajmo Kike, pusti ovog seronju. Ne mogu vie gledati to njegovo gadljivo gospodsko lice. Do juer je bio glavni kloar i propalica a sad se ovjek udi o emu priam. Ljubiice. Ljubiice, da. One priproste, umske. Jebi ga, siromah ni kad se napui ne moe vidjeti van svojih okvira, kui? Jel bi tebi Sinke, gladiole vie odgovarale? Ha seljaino? Jel su one dovoljno profinjene za jednog menaera? Menaer mog kurca.
Okrene se, uskoi u stari fiat i uz kripu guma odveze se u no. Vjerovatno kod Jimmija na pivo. Sedmo, danas. Neto ga ne ide ta piva u poslijednje vrijeme.
Sinke je ostao sjediti na zidiu. Nepokretan. Mirnoga lica. Gledao je negdje duboko u mrak. Ili se to mrak omotao i stisnuo uz njega. Ni dan danas, kad se sjetim, ne mogu sa sigurnou rei.
Sinke?
Reci.
Jebi ga.
Da. Jebi ga.
Oprostiti e ti sve. Ljudi. Svako dno koje dotakne. Uspije li se uzdii, bez njihove ruke, uspije li, privikni se da e koraati sam, praen pogrdama i ispljuvcima.
Uspijeh se teko prata. Ako uope ikako.
*
...izvueno iz naftalina, iz ve davne 1999., moda se i nastavi...vrag bi ga znao
Post je objavljen 10.02.2011. u 23:08 sati.