Marketing
Babina gomila
Na planini Rujnici koja se nastavlja na Biokovo smjestio se vrh Babina Gomila. Dugo vremena nam je upadao u oči. Kad god bi se vozili uz Neretvu prema Metkoviću. Budući da je u neposrednoj blizini nas samih, odlučili smo zadnje dane praznika provesti penjući se na taj vrh maštovitog imena. Zapravo ne baš dane koliko dan. Točnije 8.1.2011. Dakle, taj dan je bio rezerviran za penjanje po brdima. Ekipu ovog puta čine instruktor Bobo, drug Mate i moja malenkost. Ujutro oko 9 sjedamo u Fiat Tempru dubrovačkih registarskih oznaka i pravac Desne, malo mjesto na dnu same Rujnice. Tamo smo za 20 minuta. Pojma nemamo gdje počinje put jerbo oznaka baš i nema. Da ne gubimo vrijeme pitamo mještane kuda bi mi mogli stići na Babinu Gomilu i oni nam otkrivaju da se put nalazi kraj popove kuće. A popova kuća se nalazi 200 metara od crkve i najbolja je u cijelom selu. Crkva je renovirana, a izgleda da je nešto materijala sa crkve otišlo i na popovu kuću. Pronalazimo potrebnu kuću bez problema i počinjemo uspon, prvo kroz maslenike da bi potom došli na neki put bez oznaka, ali pošto nam liči na planinarske putove kojima smo se penjali dosada odlučujemo krenuti istim pa gdje završimo.
Penjemo se tako tim putem nekih 45 minuta te dolazimo do križanja. Križanja grebena planine i puta. Tu smo napravili malu greškicu. Mislili smo da put nastavlja do crkve Sv. Roka, a kako ne trebamo ići tamo odlučujemo se penjati po grebenu. Greben kao greben, na mjestima nema raslinja, na mjestima smo se provlačili proklinjući sva stabla po redu. Po grebenu smo hodali sat vremena. E sad, moram napomenuti da je to tek prvi od 2 grebena, a vrh je smješten na drugom. Između njih se smjestila udolina, a usred nje su postavljeni mjerni uređaji za vjetar jer na ovom mjestu planiraju praviti vjetroelektranu. To bi bio pun pogodak jer puše pravo momački. Bar danas. Ali mislim da je i inače tako. Kod mjerne postaje pronalazimo neki put koji vodi istočnom stranom brda i krenuvši tim putem činimo drugu pogrešku. Oznaka opet nigdje nema, ali budući da se tu nalazi put, zaključili smo da bi to mogao biti put prema vrhu pa nastavljamo njime. Hodali smo tako oko 20 minuta i vidjeli da se uopće ne penjemo nego praktički idemo horizontalno.
Vrh bi trebao biti otprilike iznad nas. Visinomjer pokazuje da smo na 600 metara, dakle 135 metara iznad nas je mjesto koje smo zacrtali kao cilj današnjeg dana. Silazimo sa puta i krećemo pravac prema vrhu. Nakon pola sata veranja i grebanja dolazimo točno na vrh. Puše kao u bajci o vjetrovima. Ako žele da grade vjetrenjače nek ih grade ovdje. Ili bolje ne. Bilo bi to nagrđivanje. Ali opet bolje to nego termoelektrana. Uglavnom, nakon 3 sata hodanja i penjanja po svemu, samo ne po onome gdje bi trebalo, došli smo na 735 metara. Cijela Neretva nam je na dlanu. Metković gore, Opuzen u sredini, Ploče na ušću. Vidimo i Desne i popovu kuću. Pogled je prebolestan. Budući da vjetar nenormalno puše, sklanjamo se 20 - ak metara ispod vrha u namjeri da prigrizemo nešto. Iz torbe se vadi hrana, sir, čvarci, kobasice, sve što je ostalo od blagdana. Premoreni od uspona, idućih 20 minuta jedemo i šutimo. Tek tu i tamo uleti pokoji komentar. Dogovor je bio da ništa hrane ne vraćamo kući i to smo i ostvarili. Bez problema. Nakon što smo sve potamanili vraćamo se na vrh. Okidamo koju sliku, malo uživamo u pogledu. Neki su čak i zaplakali, al ne zbog pogleda koliko zbog vjetra. Vjetar je i razlog zbog kojeg nismo ostali dulje na vrhu. Odlučujemo da se spuštamo grebenom do mjerne postaje. Izgleda da je greben i pravi put do vrha. Iako nema oznaka, po prohodnosti grebena zaključujemo da je to pravi put, a kasnije smo čak i ugledali put koji vodi oko onog prvog grebena kojim smo se uspinjali na početku. Izgleda da smo išli svugdje, samo ne tamo gdje je trebalo. Ali ne smeta. Bilo nam je zakon i stajali smo na vrhu, a sad znamo kuda se trebamo spuštati. Dolazimo na put i krećemo prema dnu. Dalje nećemo jer nema više ništa zanimljivo. Moram samo naglasiti da je dio puta označen, i to baš onaj dio kojim mi nismo išli. Za markirani dio puta možemo zahvaliti gospodinu Čikiću. Spustili smo se oko 1630. Navečer smo otišli na ćevape. E jesmo se najeli...
LINKOVI:
Rujnica na planinarskom forumu
Travelingluck - Babina Gomila
Post je objavljen 10.01.2011. u 20:23 sati.