(naslov: pa neka sam prokleta, opet dolazi tvoj duh...)
Oprostite.
Ako nekome nedostaje moje pisanje, znajte da i meni samoj nedostaje moje pisanje... moje misli su postale razvodnjena poezija, vie nema nikakvog duha u tome... previe se stvari nadogaalo otkako sam poela pisati ovaj blog i pomalo ga ak i izbjegavam jer mi je on podsjetnik na sve te stvari.
Ali, sada bi trebalo biti bolje. Tako kau.
Moram vam rei da sam postala studentica socijalnog rada u Zagrebu :)))
To je ono to elim, samo se bojim. Svi se bojimo budunosti.
Ovo je pjesma to u sada napisati. Dati u sve od sebe. Iz srca je, koliko god loa bila.
Ovo je pjesma za nekoga tko vie nije tu i nastala je na dan kada smo ga pustili da ide dalje. I svi znamo da je pronaao put.
Zapravo, ovo je pjesma za osobu kojoj e najvie nedostajati...
Tvoje lice u slomljenom zrcalu
odraava postojanost boli
kroz tisue zvijezda padalica.
Nedostojno je i nepravedno.
Kroz jecaje razaznaje se ime
koje svijetli posljednji put
u kii naih meteora.
Nije pravo i spasonosno.
Koraci su i pogledi duhova
u bijelini ljetnjog dana
i tvoje lanene snijene haljine
Ipak, molimo se Bogu.
Na drvetu kria ispisano ime
i okrutno mlade brojke godina
zamrznute u vijeke vjekova.
U ime Oca....
Bacili smo stotine bijelih rua
da budu kao kia meteora
u kojoj jedan vie ne svijetli.
I Sina, i Duha Svetoga...
Jedino to e te grijati
kroz hladne zime to dolaze
stara je mramorna ploa.
Amen.
Post je objavljen 02.08.2010. u 00:41 sati.