Marketing
Chapter VI - There's No Place Like Home
*For London. : )
Glupao! Glupao, glupao, glupao!
Hermiona Granger je sjedila na svom krevetu. Zapravo, ispravnije bi bilo rei u svom krevetu. Znala je da je kasno, ali jo nije ustala. Nije se mogla natjerati da napusti krevet svijet koji je leao van mekih i toplih pokrivaa je bio previe stvaran. Zato se odluila posvetiti svojim matarijama, istim onima koje su uinile da probdije cijelu no.
Istina je, nije ba mnogo spavala prole noi. Harry joj je jednom rekao da previe razmilja o stvarima, i tada je to odbacila kao glupost, ali sada se pokolebala u svom uvjerenju i napokon je poela vjerovati da je Harry moda doista bio u pravu.
Ovoga puta, nije ga mogla izbaciti iz glave.
I mrzila je to. Mrzila je to to je na jedan trenutak pomislila da se moe izgubiti u tom svijetu sa njim; mrzila je to to mu je pokazala koliko je ranjiva; mrzila je to to je Harry naiao ba u onom trenutku kada se opustila i kada se poela osjeati sigurno; mrzila je i to, jer osjeati se sigurno uz Draca Malfoya nije neto to Hermiona Granger ini; mrzila je sebe jer se nije suprotstavila Harryju; mrzila je sebe jer je skoro poljubila Draca Malfoya opet, mrzila je sebe jer ga nije poljubila; mrzila je
Nije vie ni sama znala ta to mrzi, ta je to to je tjera da bude takva
Mrzila je rat i Voldemorta i njegovu ambiciju koja je nepovratno pokrenula kota sudbine koji je u svoj vrtlog uvukao i nju a zatim je ispljunuo kao da je najgore smee, usput je unuvi koji put nogom, kao da svi oni udarci koje joj je do tada zadao nisu bili dovoljni.
Mrzila je predrasude koje su se odrale do dananjeg dana i koje su onemoguavale normalnu komunikaciju meu ljudima. Ministarstvo je propovijedalo ukidanje normi istokrvnih i bezjaka ali ljudi su i dalje tako mislili. I dok se svijest ljudi ne promjeni, nee biti ni trenutak bolje, i i dalje e u Hogwartsu na Slytherine ljudi gledati sa gaenjem, i dalje e neka djeca odbijati komunikaciju sa svima koji nemaju porijeklo kao i oni, i dalje e ta sloga biti samo privid koji nekolicina pokuava sa mukom odrati.
Mrzila je osobu koja ju je gledala u ogledalo svako jutro. Mrzila je taj prazan pogled koji ju je plaio, jer ga nije prepoznavala. Nije vie mogla prepoznati samu sebe kao da je ona prava Hermiona nestala negdje daleko, utonula u maglu i izgubila se, a na njeno mjesto je dola ova utvara koja samo izgleda kao ona, ali, nema njenu duu, nije to ona nije
Duu sam izgubila na onim stepenicama pred kuom kada mi se srce slomilo.
Mrzila je sve to; a opet, nije nita mrzila. Nije ona imala kapacitet da mrzi toliko stvari, nije bila takva osoba. Pokuala je da mrzi, pokuala je da voli, u sutini pokuala je da osjea i nije uspjela.
Kao da su sva moja osjeanja i sve elje i sve nade nestale u magli koja me tad okruila i koja se uselila u mene u tom trenutku. Do dananjeg dana, ta magla nije izala van, i svakim danom sve vie postajem dio nje, dok ne postanem tako prozirna da me vie nitko nee razaznati unutra, i izgubit u se neprimjetno za sva vremena.
A On je budio tu iskuru u njoj. Sa njim je bilo drugaije kao da je shvatao kroz ta je prola, kao da je znao kakvi joj strahovi razdiru um noi, kao da je znao i osjeao onu prazninu koju je i ona nosila u sebi.
Ali njihov odnos nije bio primjeren.
Osjetila je bijes kako se die kad se prisjetila Harryjevih rijei od prole noi.
Hermiona to nije u redu, zato se zbliava sa neprijateljem? Draco Malfoy je bivi Smrtonoa, to radi s njim? Razumijem da ste Prefekti, i da se mora preseliti s njim u posebne odaje, ali to ne znai da se treba druiti s njim! Sjeti se koliko te puta izvrijeao samo zato to si bezjakog porijekla, sjeti se to je njegov otac uradio, sjeti se kako te njegova roena tetka muila u njihovoj kui! Hermiona, to to se zbliava s nim nije primjereno!
Primjereno proaputala je tiho.
Primjereno ma tko mi moe rei ta je primjereno! Uskliknula je iznenada i zbacila pokrivae sa sebe. Njen koveg je stajao spakovan kraj kreveta, i osjetila je jak poriv da ga utne. to je i uinila.
AU! Vrisnula je, stropotavi se na pod dok su suze prijetile da joj se izliju iz oiju. Bol je bila zasljepljujua u prvom trenutku, no nakon par dubokih udisaja ve se poelo smirivati.
Ovo me manje boli nego ono drugo, lijevo u grudima
Obrisala je onu jednu suzu koja joj se slila niz lice od bola i ustala. Bilo je vrijeme da se preseli.
Koveg je bio teak kad ga je iznijela iz spavaonice sopstvenim rukama, ali onda se dosjetila da je zapravo vjetica, pa ga je zaarala da leti ispred nje, uspjeno ga manevriui iznad i izmeu glava malobrojnih studenata u Drutvenoj. Harryja, naalost, nije mogla izbjei.
Gdje ide, Hermione?
Sjedio je sa Ronom i Ginny u fotelji najblioj vatri, na mjestu koje su jo odavno navali svojim. To je bilo nekad, prisjetila se, dok smo jo bili mladi i bezbrini.
Idem se preseliti u Odaje za Prefekte. Odgovorila mu je, smijeei se popustljivo, nadajui se da nee opet poeti svau. Bila je umorna, preumorna od svaa. Izgledalo je da ju srea nee posluiti, jer Harryjevo lice se smrklo i vidjela je vatru u njegovim zelenim oima. Ipak, Ginny je progovorila.
Hajde, pomoi u ti da se smjesti.
Onda je ustala i povukla Hermionu za sobom. Hermiona je bila zahvalna, ali prije no to je otila sa Ginny, bacila je jo jedan pogled na Harryja i Rona. Harry je bio ljut, vidjela je to, ali Ron izraz Ronovog lica bio je jo gori.
Nita.
Jedno veliko, bezizraajno nita.
Ginny je utala cijelim putem, a ni kad joj je pomogla da se smjesti u Odaje nije bilo nita bolje. Priale su o nebitnim stvarima, o satovima i profesorima i izmjenama kadra, o Lavander i Parvaty i o izgledima Gryffindorske metlobojske momadi da osvolji Kup ove godine. Nije bila sigurna da li ju to vie rastuuje ili razljuuje, ali u svakom sluaju nije joj bilo prijatno. Sa svakim trenutkom sve se gore osjeala, jer je ubrzo nakon razgledanja novih Odaja za Prefekte dola do neobine spoznaje.
Jedva je ekala da Ginny ode.
Nakon kratkog obilaska i smijetanja stvari u Hermioninu novu, crveno - zlatnu sobu, Ginny se pozdravila i otila. Hermiona je ostala sama, sjedei na krevetu. Osvrnula se, gledajui po sobi.
Soba je bila dekorisana u Gryffindorskom stilu, sa krevetom sa baldahinom i zidovima ofarbanim u pastelne nijanse blijedo crvene i zlatne, na kjima se epurio Gryffindorski grb. Namjetaj je bio od tamnog drvea, glomazan i prije prikladan za neku staricu nego za nju.
Mrzila je tu sobu.
Udahnula je duboko i odluila izai u zajedniku Drutvenu prostoriju, jer nije mogla podnijeti da bude sama u toj odvratnoj sobi koja ju je dodatno podsjeala na razlike i razdvajanje meu studentima. Plus, nadala se da e sresti njega.
Nasmijeila se svojoj gluposti dok je uzimala primjerak Za kim zvona zvone sa kreveta i zatvorila vrata za sobom. Virnula je niz stepenice; nije ga bilo dolje. Niotkud nije dolazio nikakav zvuk, i uzdahnula je duboko kad je shvatila da je sama.
Koja ironija, zar ne? Sama to ve zna. Sama, bez igdje ikoga.
Sjela je na udobni, mekani kau na sredini sobe i podigla noge na maleni tabure u etno stilu. Vatra je prijatno gorjela, i uskoro je osjetila kako se oputa. Otvorila je knjigu na mjestu na kojem je stala, i utonula u magini Hemingwayev svijet isprian kroz lik Roberta Jordana.
Nije ga ula kad je uao kroz portret, niti kada je zastao da ju bolje pogleda. Nije ga vidjela kako se nasmijeio, samo malo, skoro neprimjetno, kada je vidio nju da se smijei oputeno na neto to je proitala u knjizi. Nije ga ni vidjela ni ula, ali ga je osjetila kada je sjeo do nje na kau, njeno i tiho, pazei da ju ne uznemiri.
Nije znao da se uznemirila istog trenutka kada je osjetila njegovo prisustvo. Nikad nisu bili blie nego u tom trenutku, i elektricitet je bio nevjerovatan a nisu se ak ni dodirivali. Hemingway je bio zaboravljen istog trenutka, kao to je Pablo zaboravio kakav je voa nekada bio, kao to je Robert Jordan sve zaboravio onda kada je bio sa Mariom, i most, i rat, i sve. I ona je sve zaboravila; usredsredila se samo na njega.
Osjetila je njegov pogled, meutim nita nije rekao. Nije znala treba li mu uzvratiti ili ne. Moda e ju prestati gledati? Nakon nekoliko trenutaka shvatila je da ju nee prestati gledati, i da eka da ga ona pogleda. Spustila je knjigu kraj sebe i susrela njegov pogled.
Sive oi su je gledale, samo to sada, kada ih je bolje pogledala, shvatila je da nisu sive koliko su srebrne, jer su sijale na svjetlosti vatre. Bio joj je blie nego ikad, i zato je vidjela i skoro nepostojei traak nebeske boje u njegovim oima za koje je godinama vjerovala da su od hladnog, sivog kamena, ba kao i njegovo srce.
Prijetio je da je razuvjeri na oba fronta.
Osjetila je kako se pomaknuo, pomjerio blie njoj. Vatra je i dalje gorjela, osjeala ju je izvana neodreeno, ali iznutra razarajue. Usredsredila se na svoje disanje, pokuavajui ga uiniti smirenijim. Nije znala ta e se desiti, ali znala je da e to oznaiti prekretnicu.
I dalje nita nije govorio, samo ju je gledao tim sjajnim oima kao da joj eli rei da ju razumije, da e je uvijek razumjeti jer su isti, iste su stvari proli, ista ih bol mui. Njegovo lice vie nije nosilo onu hladnu masku indiferentnosti i arogancije na koju je navikla; kao da se borio sam sa sobom da je odri, ili da je skine; kao da ni sam nije bio siguran.
Prouavala je crte njegovog lica u tiini, malene bore na elu, valjda od mrtenja, velike kolutove sivo-ljubiaste nijanse ispod oiju, pravilan nos i pune usne. Prouavala je to lice koje je odavalo karakter i snagu volje; a opet, u isto vrijeme, djelovalo je tako izmueno i slomljeno, kao da je sva nekadanja volja nestala.
Poeljela ga je dotaknuti tada, u tom trenutku koji je bio samo njihov. Poeljela je pruiti ruku prema njemu; i zaista, njena ruka se pomjerila i pustila knjigu, te se polako poela micati prema njemu, njegovom licu i usnama. Oboje su skrenuli pogled u isto vrijeme na njenu ruku koja se polako primicala svom odreditu. Sve blie, i blie.
To nije primjereno, Hermiona! Harryjev glas u njenoj glavi ju je trgnuo, i spustila je ruku. U istom trenu, malo se odmaknula, uplaena.
Nije ga dotakla, nije mogla. Njene oi su potraile njegove, strahujui da je sada izgubila i ostatak one neobine spone izmeu njih za koju je znala da bi osnaila da ga je samo dotakla.
Njegovo lice je bilo bezizraajno, i znala je da ga je izgubila.
Pitala se kakav bi to bio osjeaj? Kako bi izgledala njena ruka na njegovoj koi? Kakav bi osjeaj bio, dotai ga po prvi put sa namjerom, ne igrom sluaja ili grubom silom? Da li mu je koa hladna ili topla? Kako bi reagovao?
Vjerovatno nikada neu saznati, pomislila je.
Skrenula je pogled i spustila ruke na kau, spremajui se da ustane. No, prije nego to je uspjela da naum provede u djelo, njegova hladna ruka je pronala njenu, i u tom trenu sve je stalo.
Munjevito se okrenula razrogaenih oiju, iznenaena njegovim postupkom. Nije izvukla ruku, ali nije ga ni stegnula. Htjela je znati zato.
Njegove oi nisu joj mnogo govorile, ali lice mu je poprimilo izraz duboke koncentracije. Male bore su mu se stvorile na elu, od mrtenja, dok je polako podigao njenu nepominu ruku u svojoj, usput crpei njenu toplotu. Nije joj smetalo.
Polako, prinio je njenu ruku svom licu. Napravio je kratku pauzu, na samo jedan tren da bi provukao i isprepleo svoje prste sa njenima prije no to su njena i njegova zdruena ruka dotakli meku povrinu njegovog lica.
Pogledao ju je upitno, kao da pita je li to u redu.
Da li je to u redu? Nije primjereno, Hermiona. Nije primjereno ali nije me ni briga. Ako ja kaem da je primjereno, onda je primjereno. On je tu, i bie tu. Bar na kratko, bar malo. I s njim sam sigurna.
Nasmijeila se i primakla se blie, naslanjajui glavu na njegovu rame. Ukoio se u prvi tren, ali onda ju je obgrlio i privukao malo blie. Zatvorila je oi i udahnula njegov ist, prijatan miris.
I dalje mu je drala ruku.
Post je objavljen 25.07.2010. u 19:16 sati.