izreći ću tvoje ime negdje pred svitanje
samo jednom još
a onda zanijemiti
želje zapečatiti šutnjom
i povezati čvrstim konopom stvarnosti
(naraskidive čvorove zavezat ću
da ih neumoljive ruke vremena
nikada više ne raspetljaju)
kako ću dalje pitaš se
ne brini
ja umijem trajati i u tišini
ja umijem šutjeti
opkoljena osmijesima nekih sretnijih ljudi
i hoditi svijetom zaštićena neprobojnim oklopom
naizgledne bezosjećajnosti
učahurena u iluziji zadovoljstva
šutke ispraćati zalutale udvarače
željne tek pokojeg ishitrenog zagrljaja
ja mogu dočekivati zore usplahirenih ruku
i očiju upalih od nesnivanja
ali bez ijednog uzdaha odbjeglog
(toliko je u meni prkosa skorenog)
ja umijem satima stajati na kiši
bez da itko pomisli da plačem
samo još jednom izgovorit ću ime tvoje
tiho
jedva čujno
da ne uznemiri vjetrove
ledeni zvuk moga glasa
otrgnut iz jecaja neke zaboravljene jeke
da ne obeščastim s tih nekoliko slova
sve raspamećene uzlete duša
za nekih sretnijih vremena
da ne pomisliš kako žalim
za riječima nekim
prešućenim
izgovorenim
ili tek u misao zametnutim
i šutjet ću danima
godinama
okamenjena od straha
da glas mi se slučajno ne omakne
kad san me ipak prevari
u noći nekoj
od guste tuge satkanoj
šutjet ću sve dok
obeshrabren
ne svikneš na tišinu mog glasa
i dok presahle usne ne zaborave
kako se uopće zoveš
Post je objavljen 20.07.2010. u 15:32 sati.