Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/citam

Marketing

Cammie McGovern: IZRAVAN POGLED






izravan pogled naslovnica
NASLOV (NASLOV ORIGINALA): Izravan pogled (Eye contact)
AUTORICA: Cammie McGovern
STRANA: 244 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Algoritam, 2007.

SAŽETAK:
Dok se dječje zadjevice na igralištu osnovne škole Woodside tijekom odmora rasplamsavaju, dvoje učenika, dječak i djevojčica, nestaju. Posljednji put viđeni su kako prolaze nogometnim igralištem prema šumi koja se nalazi iza škole. U satima koji će uslijediti, oboje će djece biti pronađeno. Adam, devetogodišnji autistični dječak, kako će se ispostaviti, jedini je preživjeli svjedok nezamislivog zločina – ubojstva djevojčice s kojom se neposredno prije igrao u školskom dvorištu.
Dječak koji jedva govori u svoje dobre dane, međutim, i nije neki svjedok. Nakon ubojstva posve se povukao u svoj zatvoreni svijet u koji njegova majka Cara jedina ima pristup. Susjedstvo je u šoku, njezin sin nije u stanju policijsku istragu pokrenuti s mrtve točke, pa se, u spletu razvoja događaja, Cara mora pretvoriti u svojevrsnu istražiteljicu počinjenog zločina. Jer, ona je jedina osoba koja prepoznaje Adamov izravan pogled, jedini siguran način komunikacije kojim dječak potvrđuje svoj odnos s okolinom. No, što se više približava razotkrivanju istine koja bi njezinom sinu pomogla da izliječi traumu, a policiji da uhvati ubojicu, Carina zamršena prošlost izronit će iz mraka u koji je tako dugo bila zavijena.
Izravan pogled, drugi roman spisateljice Cammie McGovern, i same majke autističnog djeteta, triler je stranica ispunjenih napetošću, no i dirljiva i potresna priča o nježnom i zamršenom odnosu između majke i njezina djeteta; priča o boli, strahu i nesigurnosti, koje proizlaze iz napuštanja sigurnog terena jezične komunikacije. Zbog toga su u romanu Izravan pogled mnogobrojni čitatelji i čitateljice u temi autizma prepoznali otvoreni i osjetljiv prostor međuljudske komunikacije, koju je tako teško izgraditi a tako lako izgubiti.

KOMENTAR:
Izravan pogled je žanrovski teško definirati. To je knjiga koja nije kriminalistički roman u punom smislu te riječi. Ubojstvo djevojčice autorica koristi kao pokretača priče. Ovo nije u potpunosti ni obiteljska drama jer u fokusu je mnogo više odnosa i obitelji da bi je se moglo okarakterizirati obiteljskom dramom. Na kraju i zbog složenosti odnosa između pojedinih likova ovaj roman se može smatrati svojevrsnim psihološkim trilerom u nastajanju.
Točka preokreta u kojoj svi likovi doživljavaju korjenitu promjenu u svojim životima je ubojstvo desetogodišnje Amelije. S ovim događajem počinje priča koja od tog trenutka ide naprijed, a povremeno se vraća i u prošlost. Raspetljavajući prošlost dobiva se potpuni uvid u događaje koji su na kraju promijenili živote svim likovima, a ne samo onima uz koje su direktno vezani. Glavni lik (ili možda bolje rečeno lik koji je u središtu romana i kojem je autorica posvetila najviše prostora) je Cara, samohrana majka autističnog devetogodišnjeg Adama. Zatim tu su Morgan i Chris, dječaci koji zajedno pohađaju, kako je Morgan naziva, grupu za ljude koji nemaju drugih prijatelja, tj. grupu za djecu sa posebnim potrebama - različitim psihozama i fobijama. Kevin i Suzett kao Carini bivši (a potencijalno i budući) prijatelji zauzimaju važno mjesto u priči. Na kraju se u knjizi još javljaju Morganova majka, Jane Daly, Amelijina nastavnica te Teddy, Suzettin brat. Ono što je zajedničko svim ovim likovima je da su svi oni bez prijatelja iz ovog ili onog razloga. I dok kod Adama autizam je kočnica u komunikaciji s vanjskim svijetom, većina drugih likova (oni punoljetni) svjesno odabire živjeti bez prijatelja. Najteži teret samoće nose djeca Chris i Morgan koji su zbog svojih posebnih potreba žrtve vršnjačkog nasilja. Ipak, čini se da, bez obzira na to djeca posebice Adam, Morgan i Amelija lakše ostvaruju kontakte jedni s drugima nego odrasli koji su uvelike nakrcani teretima iz svoje prošlosti.
Radnja knjige je složena i autorica vuče nekoliko paralelnih radnji, zbog kojih je i teško knjigu žanrovski odrediti, kako je to na početku već rečeno. Jedna je istraga ubojstva, druga je priča o Carinoj prošlosti i njezinom prijateljstvu s Suzett i Kevinom. Treća je odnos Care i Adama kroz koju autorica pruža uvid u svakodnevnicu života s autističnim djetetom, ali i u bezgraničnu i nesebičnu ljubav majke prema djetetu. Četvrta, koja je prikazana kroz prizmu Chrisa i Morgana se odnosi na ružnu stranu vršnjačkog nasilja te posljedica koje one sa sobom nose. Kroz ovu radnju autorica pokazuje pakao kroz koji prolaze zlostavljana djeca, nemoć školskog sustava da se suoči i riješi ovaj problem, njegove posljedice na žrtve kao i njihove načine preživljavanja.
Dio romana Izravan pogled koji stoji na klimavim nogama je odnos Care i Kevina. Njihov odnos zaokružuje radnju od samog početka pa sve do kraja i njega je autorica učinila ključnim za priču. Međutim, koliko god se on činio važan smatram da ga je trebala učiniti manje bolesnim. Kevinova opsjednutost Carom kroz godine na trenutke poprima obilježja trilera, a njezin oprost Kevinu na kraju romana je poprilično mlak i bezazlen s obzirom na štetu koju joj je on nanio svojim postupcima. Nadalje odnos unutar trokuta Cara, Kevin, Suzett kao da je preuzet iz sadržaja sapunice s tim da nisu motivi raspada odnosa dva ženska lika nisu potpuno jasni. Baš zbog toga što autorica inzistira na Carinom suočavanju i raščišćavanju s prošlošću i svojim bivšim prijateljima ovaj dio knjige je trebao biti bolje napravljen. Ovaj dio, to jest prvenstveno Kevinova opsesija je mogla biti znatno ublažena, a sama priča ne bi izgubila na svojoj jačini.
Sve u svemu Izravan pogled je kompleksna i nadasve zanimljiva knjiga koja me nije ostavila ravnodušnom, već me potaknula na razmišljanje o mojim samoćama i prijateljstvima, kao i o samoćama i prijateljstvima onih oko mene.


Post je objavljen 25.06.2010. u 20:57 sati.