Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svijetskemisterije

Marketing

NA ZEMLJI SU ŽIVJELI DIVOVI?

Pobjednik je tema Na Zemlji su živjeli divovi sa vaših 50% glasova.

Opet sam malo zastao. Bio na jednoj ekspediciji, još ih par imam ovo ljeto, ali tema neće nedostajati. Krenimo...

Želite li otkriti izgubljene gradove i ući u anale arheologije? Ništa lakše, rekao bi James Randi, slavni mađioničar i umjetnik u oslobađanju raznih oblika fizičkog vezanja s lancima i s užadi. On je iskoristio velik dio svog života u istraživanju ruševina starih građevina u Aziji i u Južnoj Americi. Njegov je "recept": Posjetite neko osmaljeno mjesto, daleko od civilizacije i zapitajte lokalno stanovništvo za pravac prema najbližem izgubljenom gradu. Postoje na tisuće takvih naselja na svim kontinentima, a arheologija ih je prepoznala tek nekoliko. Pretpovijesni građevinari radili su na raznim mjestima, a njihova djela mogu se naći posvuda.
ORIJAŠKA GLAVA na "Bayonu", glavnom hramu Angkor Wata.

IZGUBLJENI GRAD ZIMBABVE
Mladi geolog Karl Mauch pronašao je vrlo jednostavno izgubljeni grad Zimbabve u južnoj Rodeziji 1871. godine i to tako što je upitao jednog trgovca drvom za smjer. Po tom je gradu dobila ime cijela država, kad se Rodezija oslobodila vlasti Velike Britanije 1980. godine. Mauchova priča je ispunjena velikom avanturom. Trgovac drvom Adam Renders oslobodio je Maucha iz zarobljeništva neprijateljski raspoloženog plemena i odveo ga na mjesto gdje se nalaze ruševine. Mauch je vjerovao da je Zimbabve, zapravo, Ophir, mjesto koje spominje Biblija, a gdje je čuvano blago iz rudbika kralja Solomana. Međutim, sve što su pronašli Mauch i Renders bilo je mnoštvo građevina od granita s brojnim zavojitim prolazima i tunelima. Najveća građevina je takozvana "eliptična zgrada", opsega oko 250, a visoka oko 10 metara. Pored nje su bila dva tornja. Špilja, što se nalazi u obližnjoj stijeni, pokazala je da se odlikuje neobičnom akustikom. Kad netko govori u njoj, njegov se glas može čuti isključivo u "eliptičnoj zgradi" i nigdje drugdje. "Nema sumnje, primitivni su svećenici koristili ovaj fenomen za nezakonite i kriminalne radnje" zabilježio je L. Sprague de Camp, inače blizak znanstvenoj fantastici. Arheolozi se svađaju oko Zimbabvea više od stotinu godina. Procjenjuje se da je grad građen negdje između 700. godine prije Krista i 1500. godine. A tvrdi se da djelo Feničana, Egipćana ili nekog od domorodačkih Bantu plemena. Te su građevine grube i manje impresivne od onih nađenih u Aziji, na Pacifiku i u Južnoj Americi. Bez obzira na sve, netko - mi vjerojatno nikad nećemo doznati tko - silno se potrudio da bi transportirao na tisuće tih granitnih blokova na vrh brda duboko u džunglu Afrike, da bi sagradio utvrdu, koja je služila i kao hram, da bi podigao građevinu, koja je ispunjena labirintom i prolazima, a koji arheologe dovode do ludila u pokušaju pronalaženja njihove svrhe. Grad Timbuktu je bio manji od veličine koje mu pripisuje legenda. Pronašli su ga francuski avanturisti krajem 19. stoljeća na obalama rijeke Niger, u državi koja se danas naziva Mali, kad su krstarili pustim područjem, udaljenim nekih 3000 kilometara od Sahare. Grad je bio naseljen još 1087. godine, a nekada je bio veliki trgovački centar. Prema nekim izvorima, sada tamo živi oko 850 stanovnika. Arhitektura Timbuktua nije osobito impresivna, a grad je poznat po stotinama roda koje tamo žive.

ANGKOR U KAMPODŽI
Otkako je tako velik grad kao što je Timbuktu u moderno doba postao "izgubljen", nije nikakvo čudo da su zaboravljeni i mnogo veći gradovi, kao što je, na primjer, Angkor-Wat. Angkor je postojao samo u legendi dok nije došlo do iskapanja u Kambodži 1857. godine. U njemu se nalazi velik broj hramova i tajanstvenih pirmidalnih struktura, koje pokazuju dodirne točke sa sličnim strukturama na pacifičkim otocima. Zidovi misterioznih građevina su prekriveni reljefima i kipovima, a podrijetlo tog grada sačuvano je - ili možda je bolje reći izgubljeno u brojnim legendama. Lokalno stanovništvo govori o "stvorenjima nalik na bogove, koja su sagradila te građevine". Čvrstih podataka i činjenica je jako malo. Priča, koja je postala popularna govori da je grad bio napušten, vjerojatno oko 1300. godine. Jedno je ipak sigurno, Angkor je sagradila napredna kultura, koja je raspolagala s vrsnim arhitektima i klesarima, a nestala je iznenada iz nepoznatog razloga. Povijest pokazuje da je čovjek često gradio velike gradove, koji su cvjetali stotinama, pa i tisućama godina, a tada su opustjeli, da bi prekrila trava i pijeska. Pri tome su, vjerojatno, veliku ulogu odigrali ratovi i prirodne katastrofe. Velike su se kulture dizale i umirale, a čovjek se potom vraćao primitivnijim oblicima života. To je prirodan poredak događanja. Nakon tisuću godina od danas, na Long Islandu i na Manhattanu će, možda, živjeti ljudi, kojima neće zaklanjati pogled ogromni neboderi. Oni će, možda, pričati svojoj djeci o grešnim precima koji su gradili nebodere i tornjeve, a koji su bili dio religije koja se klanjala velikom bogu Novca.




VELIČANSTVENA PETRA U JORDANU
Na srednjem istoku, mala država Jordan, prepuna je rimskih spomenika prije pojave kršćanstva. Veliko rimsko kazalište, koje je moglo primiti 4000 gledatelja, može se naći nedaleko Amana. Tamo se nalaze veliki hramovi i trijumfalni likovi, te bezbroj kamenih stupova što leže pored mrtvih, pustih cesta popločane kamenim kockama. Podalje od Amana, usred negostoljubljive pustinje, putnik namjernik će naići na uski klanac koji vodi kroz stijene u stari grad koji kao da dolazi iz tisuću i jedne noći. Radi se o Petri, uklesan u crvenom pješćaniku. Prepun je hramova i stupova. Sagrađen je negdje oko 700. godine prije Krista, a mora da je imao na tisuće stanovnika. Njihova opskrba hranom, vodom i drugim potrebama, bila je moguća jedino kroz već spomenuti uski klanac. Taj su grad u toj skrivenoj dolini morale podizati generacije graditelja. Neki od nalaza u njemu datiraju se u pred-rimsko doba. Tamo postoje stari grobovi, a uske stepenice od kamena vode u području na vrhu stijene, na kojoj su, na "visokom mjestu" - na platformi - smještena dva obeliska visine šest metara. Zlobnici primjećuju da bi ih ruski arheolog profesor Agrest, sklon ufološkom tumačenju arheoloških spomenika, mogao proglasiti - nuklearnim raketama. Kultura koja je sagradila Petru, izgubljena je u legendi i u arheološkoj zbrci. Danas to mjesto koriste pustinjski bojnici kao svoje skrovište. Mnogi među onima, koji vjeruju u Zemlju Mu, u Atlantidu i u leteće tanjure, ignorirali su ruševine i arheološke nalaze na srednjem istoku i u Africi. Umjesto toga, svoju su pozornost usmjerili na nalazišta gradova u središnjoj i u Južnoj Americi. Prevladava uvjerenje da te građevine nisu mogla podignuti plemena starih Maya, Inka i Azteka. Postoje, naime, dokazi da ih je podigla znatno razvijenija civilizacija, koja je doselila u ta područja u ranije vrijeme od onog u kojma su one podignute.

TIAHUANACO U ANDAMA
Tiahuanaco, nevjerojatni spomenik od kamena u visinama Anda, potiče više nagađanja, čuđenja i glupih tumačenja nego bilo koji takve vrste. On je predmet brojnih knjiga i tekstova, a korišten je kao podrška i temelj brojnim stranim kultovima novijeg doba. U proteklih nekoliko godina, u tom je prostoru zabilježen velik broj pojava nepoznatih letećih objekata, a viđeni su i "mali zeleni" i u području jezera Titicaca. Tiahuanaco se nalazi na jugo-istočnom kraju jezera. Iako ruševine toga grada pokrivaju relativno mali prostor, na njemu se nalaze brojni tumuli - humci načinjeni ljudskom rukom i piramida visoka 15 metara. Isto tako, tamo se nalaze brojne platforme od kamena, kao i podzemne prostorije. Slavna "vrata Sunca" je luk koji teži blizu 10 tona. Arheolozi vjeruju da je Tiahuanaco bio dio carstva koje je prethodilo Inkama prije 2000 godina. Međutim, o tome nema pisanih podtaka, a nema ni lokalnih legendi koje bi govorilo o tome. Kad su kasnije Inke osvojile područje jezera Titicaca, našli su Tiahuanaco - napušten. I dok je većina struktura u Petri bila isklesana iz pješćanog kamena, neki od zidova u Tiahuanacu sagrađeni su od velikih blokova, koji teže i više od 60 tona, a koje je netko, na neki način, donio na to mjesto. Tamo se nalaze i brojne, gigantske statue. Jedna, koja teži 20 tona, prenesena je u muzej u La Pazu. U knjizi "Veliki idol Tiahuanaca", Hans Bellamy i P. Allan nude tumačenje simbola nađenih na kipovima u hramu u Tiahuanacou. Oni tvrde da ti simboli sadrže nevjerojatna astronomska znanja. Erich von Daeniken, autor knjige "Koćije bogova", posjetio je Ande u traganju za dokazima da su svemirski brodovi posjećivali naš planet u rano doba njegove povijesti. On opisuje viđenje kamenog bloka teškog 20 tisuća tona u blizini ruševina tvrđave Sacsahuaman: "To je cjelovit blok, velik poput četverokatne kuće. Obrađen je zanatski nepogrešivo. Na njemu postoje stepenice i kosine, a ukrašen je s viticama i udubljenjima... Taj monstrouzni blok postavljen je - na glavu. Tako stepenice vode s krova u njegovo podnožje... Tko bi si mogao predoćiti koja je ljudska ruka i kakav je ljudski napor iskopao, transportirao i obradio taj kameni blok? Koja ga je sila okrenula naopačke? Kakva je titanska sila bila ovdje na djelu? I zašto?" Tvrđava Sacsahuaman je okružena zidom visokim 18 metara. U njemu se nalaze kameni blokovi teži od 200 tona. Slovom i brojkom: svije stotine tona! Poznati istaživač Morris K. Jessup. donosi sljedeći opis: "Svi su ti blokovi tako savršeno obrađeni, tako savršeno spojeni, da se između njih ne može progurati oštrica noža. To je tako precizna obrada kamena, kakvu ne možemo naći u našem modernom inženjeringu."
Znanstveni istraživač Josep Goodvage je analizirao u časopisu Flying Saucer - UFO Reports u broju 4. tajnu tih blokova. On ističe: "Blokovi su morali biti podignuti u zrak, pažljivo su i točno morali biti položeni na mjesta, a tada su, s nekom nama nepoznatom silom, postavljeni u svoj konačni položaj... To nije posao ni za primitivne Aboriđine, ni za naprednu kulturu Inka. Činjenica jest da je Sacsahuaman tamo stajao znatno prije vremena kad su se na sceni pojavile Inke."
Isto je takva zagonetka, ako ne i veća, kako su kameni blokovi, nađeni u ruševinama u Andama, vađeni u kamenolomu, koji se nalazi udaljen nekih 200 kilometara? Na neki način, te su čudovišne kamene gromade transportirane brdima i dolinama na mjesto gdje se danas nalaze. Drveni valjci, splavi i drugi načini, koje nam nudi arheološka znanost, u ovom slučaju nisu mogli biti korišteni. Kako su dakle, graditelji tih starina odgovorili na ovaj izazov?
TVRĐAVA SACSAHUAMAN -IMPRESIVNO!

NA ZEMLJI JE ŽIVJELA RASA - DIVOVA?
Moguće objašnjenje, koje neki znanstvenici ozbiljno shvaćaju, svodi se na tvrdnju da su ti monumenti podignuti u vrijeme kad je površina planeta, barem u ovom dijelu, bila drugačija od sadašnje. Dakle, u vrijeme, kad su Ande bile na razini ostalog zemljišta . Hans Schindler Bellamy je istraživao okolinu jezera Titicaca i tvrdi da je pronašao tragove morskih sedimenata. On sugerira da se opći potop, nekada davno, dogodio u ovom području. Prema njmeu, ruševine u Andama su ostaci zdanja podignutih prije potopa i znatno su stariji nego što se općenito misli. Dva Francuza, Louis Pauwels, izdavač magazina "Planeti", i nuklearni fizičar Jasyues Bergier, na neki način podupiru pretpostavku Bellamya u knjizi "Jutro mađionićara". Oni predlažu teoriju prema kojoj je na Zemlji nekada živjela rasa divova, koja je gradila divovske građevine, a djelovala je na povijesni razvoj čitavog planeta. Njena središta nalazila su se u Andama, Novoj Gvineji, Meksiku, Etiopiji i na Tibetu. Bili su to pravi Atlantiđani, koji su se nakon katastrofe, koja je uništila Atlantidu, raštrkali po Zemlji. Dokazi govore u prilog razmišljanja da je nekada na našem planetu vladala jedna jedina, visoko razvijena kultura, ili pak da je postojao čitav niz isprepletenih kultura, a koje su posjedovale tajna znanja graditeljstva znatno veća od onih s kojima su raspolagali Minojci, Rimljani ili pak stari Britanci. Atlantiđani, odnosno te kulture, podizali su svoje monumente na usamljenim mjestima kao što su otoci u sjevernoj Škotskoj i na Pacifiku, i u Andama, demonstrirajući svoju nevjerojatnu vještinu koja nas danas tako zbunjuje. Naši se antropolzi i arheolozi spore oko razumijevanja povijesti u zadnjih 4000 godina. Oni neprekidno odbijaju mogućnost da je ljudska rasa i njena civilizacija tek zadnja od onih koje su obitavale na ovom planetu. Jedna od popularnih tema znanstvene fantastike jest i razmišljanje da je neka ranija super-rasa sagradila svemirske brodove i poslala svoje predstavnike da istraže svemir i posjete druge zvijezde. Sada se ti putnici kroz ptostor i vrijeme vraćaju svojim polazištima, da bi nesretni gledali unaokolo i pitali se: Kamo su naši nestali? Tko su sva ova žaljenja vrijedna mala stvorenja što pucaju jedna na druge?

Pozdrav...

Post je objavljen 15.06.2010. u 02:01 sati.