Marketing
Vrića smija, bez šake suza
Planinarsko društvo "Imber" iz Omiša već godinama organizira tradicionalnu "Odu proljeću", neobičnu manifestaciju na kojoj se okuplja veliki broj planinara i ljubitelja prirode. Iako imam osjećaj da je ljepotu planina i uživanciju u čistom zraku i prelijepim pogledima u pravilu najbolje doživjeti u malim, ali odabranim društvima, ponekad (ali samo ponekad) nisu loša ni ovakva "masovna" okupljanja. Štoviše, ugodan je osjećaj vidjeti kako se iz godine u godinu sve veći broj ljudi uključuje u rad ne samo planinarskih društava već i mnogih drugih udruga sa "ekološkim" predznakom. Priroda i društvo, osnovne su poveznice i zajednički nazivnici pa se tako na "zelenim" okupljanjima često sklapaju nova poznanstva i prijateljstva što ljudima ovakvog kova nikada nije bila osobita teškoća.
Službeni početak uspona krenuo je od same obale pored vatrogasnog doma, s nadmorske visine nula cijelih nešto, ali moje se društvo malo prošvercalo pa smo taj prvi dio puta koji vodi omiškim ulicama lagano preskočili osvanuvši u baznom logoru broj jedan koristeći obilatu pomoć četverokotačnih prometala. No, zato smo vrlo brzo uhvatili pravi ritam, istina netko brži, a netko sporiji, u prvom redu zbog toga što su izvjesni pojedinci podlegli šparogarskim strastima pa je uspon obroncima Omiške Dinare poprimio neobičnu zigi-zagi trajektoriju.
Na livadi ispred "Lude kuće" zatekli smo veselo i šaroliko društvo, od beba u pelenama koje još nisu ni prohodale pa sve do onih prekaljenih planinarskih iskusnjara koje već godinama skupljaju impresivnu kilometražu u svojim gojzama. U ogromnom loncu ispod borova krčka se planinarski fažol pod Riđinom dirigentskom kuhačom, miriše pola planine tako da se mnogima i ne mili micati sa ovoga mjesta. Ipak, aktivno planinarsko-blogersko društvance nije propustilo priliku za još otprilike pola sata uspinjanja do Kule, najvišeg vrha Omiške Dinare, na 863 metra nadmorske visine.
Oblakoidno-sivkasta atmosfera s povremenim kapima sitne kišice nije nam pružila previše prilika za uživanciju u spektakularnim pogledima s vrha planine, ali unatoč svemu, raspoloženje je zaista bilo na visini, i u stvarnom i simboličkom smislu.
Pri povratku na livadicu, još jednom smo se uvjerili kako friška brdsko-planinska arija pošteno otvara apetit tako da smo na jedvite jade dohvatili zadnje porcije fažola. Hm, a stručnjaci su nas uvjeravali da će bit najmanje četiri pijata "po glavi." Ma nema veze, fažol je bija za prste lizat!
Slijedio je sportsko-zabavni dio programa s tradicionalnim disciplinama - skakanjem u vrićama, a nešto kasnije i imberlanom alkom.
Skakanje u vrićama oliti po naški "bagee jumping" mnogi su natjecatelji shvatili skroz ozbiljno tako da se već od početka kvalifikacija pa sve završnih utrka vodio ljuti boj uz naravno, neizbježnu ciku i vrisku navijača.
Ovo su zaista bile vriće pune smija!
Imberlana alka još je jedna smijehoparajuća atrakcija "Ode proljeću". Alka je ista kao i ona sinjska, čak je i koplje pravo junačko, jedino se umjesto konja voze kariole!
Iako na prvi pogled može izgledati jednostavno, nije baš lako ogromnim kopljem naciljati sićušnu alku, tako da je ipak trebalo vremena dok su se uštimale nišanske spravice.
Na koncu, uz mnogo zafrkancije i dobrog raspoloženja, proleti još jedan ugodan dan.
Dan, možda po nekim mjerilima ničim poseban, ničim spektakularan ali konačno, zašto bi spektakl uopće bio važan?
Važno je naći samo jedno zrnce.
Zrnce ljepote, zrnce zadovoljstva, zrnce optimizma.
Vrijeme se pretoči u samo jedan trenutak.
Trenutak za povratak.
Ostaju uspomene na vriće smija.
A šake suza spremit ću u neke druge škafetine...
Post je objavljen 28.04.2010. u 10:18 sati.