Marketing
Za sreću potrebno je malo
Bilo bi prejednostavno da je malo potrebno. U principu, realno gledano i je malo, ali to malo ponekad bude puno više nedostižno nego sve veliko ovoga svijeta.
Ne želim stavljati nikome soli na rep, ali vjerujem da sam jedna od sretnih što ima 99% potrebnoga u životu. Još prije dvije godine vjerovala sam u totalno suprotno i sve što se promjenilo je moj stav. Moj stav mi je donio puno više nego što sam mogla zamisliti. Danas je samo dovoljno da poželim i vjerujem da će mi se ostvariti. Ne, nemam ispran mozak, nisam čitala "Tajnu" i nisam član nikakve sumnjive vjerske organizacije. Sve što se dogodilo je da sam sa sobom uspjela raščistiti neke stvari.
Zapravo držim se par odredbi koje sam sama donijela.
Kao prvo: uvijek govorim istinu. To je jako važno jer su oko mene ostali samo oni koji je mogu podnijeti, a ti su pravi! Kad mi nešto zasmeta odmah kažem. Ne skupljam u sebi negativne osjećaje. Nikad nikoga ne želim povrijediti, ali se dogodi, osjećaji su u pitanju, ali tko me zna, zna da nije iz zle namjere. Ne razmišljam o prošlosti, barem ne o ružnoj. Odbijam općenito razmišljati o bilo čemu ružnom. Ne bojim se budućnosti. Uživam u svemu oko sebe: svom poslu, kiši, ručku, prijateljima. Ne osuđujem. Opraštam. Volim. Zahvalna sam.
I to je to. To možete imati i vi. (Ako nazovete broj sa dna ekrana odmah dobijete i set kuhinjskih noževa).
Zapravo, htjela sam samo reći da se sad napokon osjećam slobodno. Družim se više nego ikad u životu. Upoznala sam jako puno dragih ljudi. Putujem.
U mojim venama ima sigurno ciganske krvi jer imam neopisivu želju osjetiti cestu pod nogama. Idem. Bilo gdje.
Moram biti zahvalna i svom mlađem djetetu. Sve je krenulo spontano, a sad galopira.
Prije 4 godime dijete je krenulo na hokej. Kako je dijete stasalo u pravog malog sportaša, tako sam i ja stasala u majku koja budnim okom prati napredak, a k tome su se pridružila putovanja. To mi je sjelo ko višnja na šlag. Tako mi ladramo okolo po turnirima kako možemo i kad možemo.
Prošli vikend smo bili u Beogradu. Meni je to bio prvi put u životu. Opet realno, čovjek kad je više od pola života imao u glavi određenu sliku Srbina (ne bez vraga) ide polako sa nekom strepnjom oko srca u srce njihove države. Znam da se po nekolicini ne može osuditi narod, ali nekako nije ti svejedno. Sve se mislim: pa to su Srbi....moram biti na oprezu...ipak.....Hrvat u Srbiji...
Tako sam razmišljala prije putovanja, međutim, od trenutka kad sam izašla iz autobusa do ovog sad trenutka kad ovo pišem niti jednom to više nisam promislila. Priznajem, nekako me jedino štrecnulo oko srca kad sam na štandovima ispred Kalemegdana vidjela one njihove nacionalne simbole...mislim, viđala sam ih uvijek u nekakvim lošim okolnostima pa mi se reproducirala slika iz moždanog podsjetnika. I tu je kraj lošem osjećaju.
Mali čovjek je mali čovjek, gdje god da bio, puno dobar i samo malo loš.
Ti ljudi su me oduševili.
Probajte u srcu Zagreba zaustaviti čovjeka i pitati ga za bilo što, muzej, ulicu, crkvu...i imajte na umu taj ugođaj jednom kad zaustavite čovjeka u srcu Beograda i upitate ga za pomoć. Vjerujte mi....jako ćete se iznenaditi. Toliko susretljivosti i topline nisam očekivala niti u primozgu.
Jeste li znali da kulturni Srbi ne slušaju narodnjake? Ha! Čak, srame se toga.
Jedan zgođušni dečarac kojeg smo sreli na Knez Mihajlovoj upoznao nas je u kratkim crtama sa kulturnim i onim drugim događanjima u Beogradu. Uputio nas je i na mjesta za izlazak. Sa još par strana dobili smo informacije i na kraju večeri završili u «Dva jelena». Još jedna stvar koja me fascinirala je da veliki broj ljudi sa kojima sam komunicirala nakon povratka, na spomen tog imena imaju titravi osmjeh u kutu usana. Oni znaju.....Joj, koliko još stvari moram naučiti u životu.
Muzika u živo, stare pjesme koje su nekad moja baka i mama pjevale na obiteljskim okupljanjima pa sam pjevala i ja. Nekada, točno prije dvije godine, teško da bi se mogla zamislti da u društvu ljudi kojima je jedina poveznica hokej, a sve drugo udaljeno tisućama svjetlosnih godina, sjedim u Boemskoj četvrti i pjevam "slatka mala Marijana....".
I zato...nikad ne reci nikad, uživaj u svemu što ti se događa....jednostavno – prepusti se trenutku i vidjeti ćeš da je dobro. Zapravo, kad malo bolje razmislim: odlično!
Post je objavljen 15.04.2010. u 21:41 sati.