Marketing
Mojim Vukovarcima
Vukovaru, grade moj
Evo vrati se tebi sinak tvoj.
Potjerae me sa grude moje
Razruie polja i ulice tvoje.
Sve to je hrvatsko, sruili su,
Sve to je hrvatsko, ubili su,
Sve to je hrvatsko, prokleli su.
Danas nakon toliko godina i dalje o Domovinskom ratu i svome Vukovaru priam drhtavim glasom, s knedlom u grlu, jer moja dua nije naviknula da slobodno zaplae, a da joj zbog toga nitko nee prigovoriti.. Tih ratnih godina suza nikada dobrodola nije, jer kada bi klizila niz lice i kada bi poela padati na vukovarsko tlo od nje je bila bra etnika bajuneta. Teko je izrei tako neto, a kamo li doivjeti, a mi, Vukovarci, smo naalost to i doivjeli. Godine prolaze, vrijeme prolazi i nikoga ne eka. Vremenu nita ne znae moje i vae suze, ono samo doe i proe. Mi smo generacija ljudi koja nema ono i ovo vrijeme. Ono vrijeme je prisutno uvijek u naim mislima i naoj dui, kako u prolosti, tako u sadanjosti, a bit e i u budunosti. Svaka razruena kua, svaka granata ispaljena na moj grad i moje Vukovarce ostala je duboko zarezana u mome srcu i to se ne moe zaboraviti. Sve to ivi u meni kao prvoga dana, kada su me s noem ispod vrata utnuli preko praga moje rodne kue, preko praga moga voljenoga grada, moga Vukovara. Ponekad se zbunjeno pitam kako nekome objasniti taj sjaj, taj sjaj u oku Vukovarca kada dou ti dani, taj 18., 19., 20. u mjesecu studenom? Kako objasniti gorke suze koje se isprepliu sa sjajem dok sjedim uz svoj Dunav i sluam tunu melodiju koju proizvode njegovi vali? Dragi moji Vukovarci, dokad emo ivjeti u mraku, dokad emo skrivati istinu o nama, dokad emo skrivati nae rane i nae oiljke nainjene od ruke agresora? U svijetu postoje raznovrsne rijei koje za sve nacije imaju isto znaenje, ali kada ovjek izgovori rije Vukovar i rije Ovara, one asociraju samo na jedno, na pla, na bol, na krik majke koja udovica posta, na vapaj uplakanog djeteta koje od silnih ruevina zbunjeno hoda ulicama grada i pokuava nai svoje dvorite u kojem je nauilo prve korake, izgovorilo prve rijei.
Znajte, dragi moji Vukovarci, znaj dragi grade moj, kada doe meni as da moram poi na onaj drugi svijet,kada budem morao poi u svijet s one strane modroga neba, ovjejem oku nevidljiv, trait u od Boga da mi dade komad zemlje, komad nebeskoga polja i da na njega zasadim plodove, da zasadim sjeme mira, sjeme dobrote, sjeme sree i da to polje meu nebeskim anelima bude poznato pod imenom Vukovar!
Tek kada doe taj as, osjeat u se sigurnim i biti u svjestan da imam pravo pustiti suzu i da ona ima pravo pasti na zemlju, ali ovaj puta na slobodnu zemlju, zemlju koja je u rukama Hrvata. Tek tada se neu osvrtati za sobom i sa strahom pogledavati prijeti li mi opasnost iza mene i prati li zlo otiske mojih stopala koja ostaju u snijegu rasutom ulicama moga grada
A dotad, do toga asa, svaki dan u odlaziti na obalu mojih snova, obalu moga Dunava, i dugo sjediti pokraj njega, pokraj rijeke koja gorku istinu uva o nama. 17 godina proe od dana kada pade Vukovar u ruke agresora, ali nije nas Bog ostavio, danas ipak stojim u centru tvome, jedini grade moj i s ponosom iitavam rijei u ime svih tvojih ljudi, svih tvojih Vukovaraca. Netko bi jedva ekao da se rijei takvih krvavih i bolnih uspomena, ali ja ne mogu i nemoj to traiti od mene,jer te me uspomene svako jutro im otvorim oi podsjete na ono to sam i tko sam, da sam sin ovoga grada, moga i vaega Vukovara.
(napisano u ast mojim prijateljima Vukovarcima iji su oevi i majke takoer ivotom platili slobodu hrvatskog naroda i svoga grada)
Post je objavljen 29.03.2010. u 00:54 sati.