Prvo čega se sjetim kada me pitaju za taj kobni prvi svibnja jest tišina. Postoji nešto stravično u tišini na stazi formule 1, kada su bolidi ondje, a ne čuje se ni glas. Kada Talijani, možda i najglasnija publika na svijetu, zanijeme. Niste morali biti u Imoli da osjetite tu tišinu, čula se po cijelom svijetu... I nije to bila jedina tišina toga dana: kasnije, navečer, u nekom trešnjevačkom kafiću, oči crvene, ne od dima, prijatelj koji me pokušava utješiti, nije uspjelo, ali hvala... Dnevnik. I najednom, tišina. U prepunom kafiću nestaje žamor. Ni riječi. Zapravo, lažem: dvije, nakratko. «Senna!» I jedan izraz zaprepaštenja, počinje slovom «j», nećemo ga ovdje reproducirati...
Božje ruke
Ayrton da Silva, poznatiji pod majčinim prezimenom Senna, jedan je od najvećih vozača u povijesti auto utrka, i jedan od najkarizmatičnijih sportaša kraja dvadesetog stoljeća uopće. Obožavanje Senninog lika i djela premašilo je sve granice sportskog navijanja, zalutavši u područje gotovo religijskog – i zaista, ne postoji li već u Brazilu crkva koja štuje Ayrtona kao inkarnaciju Boga? Takvo je obožavanje dobrim dijelom proisteklo iz same Sennine religioznosti i skonosti opisivanju vlastitih nadnaravnih iskustava – a o magičnim trenucima koje nam je znao ponuditi svojim umijećem čitajte na drugom mjestu u ovom tekstu. I uistinu, ako je drugi veliki mag južnoameričkog sporta, Diego Armando Maradona, jednom ustvrdio da je Božja ruka zabila pogodak umjesto njega, ne možemo li reći da su dvije takve ruke, jedna na upravljaču, druga na mjenjaču, donijela Senni neke od pobjeda? Sam je Senna vjerovao u neku sudbinsku predodređenost za pobjede, smatrajući da ga neka viša sila vodi i čuva. Gdje je ta sila bila 1.5.1994, teško da ćemo ikada saznati.
Smrt dvanaest godina nije pohodila utrke formule 1 da bi tog crnog vikenda u Imoli odnijela dva života, a zamalo i treći. Teška nesreća Rubensa Barrichella u petak zasjenjena je subotnjom smrću Rolanda Ratzenbergera, austrijskog vozača koji rezultatima nije ostavio dubljeg traga u F1, ali je svakako zaslužio da ga se ovdje prisjetimo. U još jednoj ozbiljnoj nesreći za vrijeme utrke, na sreću bez tragičnih posljedica, sudjelovao je Michele Alboreto – veliki gentleman, sjajan vozač, koji je u međuvremenu nažalost također poginuo, testirajući Audijev bolid za Le Mans. No, niti jedan od ovih tužnih događaja nije ostavio tako duboke posljedice ni doživio takvu medijsku popraćenost kao Sennina smrt u zavoju Tamburello. Šesnaest godina kasnije (prije točno pet dana Senna bi proslavio pedeseti rođendan, što i jest razlog da ovdje reproduciram tekst izvorno objavljen povodom desete obljetnice smrti u Autopartneru) načelno se smatra da je pucanje stupa upravljača uzrokovalo izlijetanje, dok je smrt uzrokovao komadić metala s prednjeg ovjesa koji je probio vizir kacige i pogodio Sennu u sljepoočnicu. Postoje i druge teorije, ali ne čini mi se toliko važnim znati zašto je Ayrton poginuo – važnije je znati zašto i kako ga pamtimo.
Jednostavno najbolji
U usko, ekskluzivno društvo vozača koji s vremena na vrijeme, u ponekoj anketi, bivaju proglašeni «najboljima svih vremena» teško se ulazi, ne bez neke posebne osobine. Nuvolari i Villeneuve bili su sposobni pobjeđivati u daleko slabijim bolidima, Prost i Schumacher superiorni su taktičari, Rosemeyer je prkosio zakonima fizike, Moss je bio najsvestraniji (i Englez, uostalom, a oni najčešće rade takve ankete...), Clark i Senna imali su nedostižnu, prirodnu brzinu, nitko nije bio bliže i češće od njih postizanju ideala svih trkača, savršenom krugu. Fangio je bio spoj većine navedenih osobina i zato ga uglavnom smatraju stvarno najvećim – no ovo je priča o Senni, koji je i sam dijelio to mišljenje, smatrajući Argentinca vječnim brojem 1. Priča koju nećemo ispričati kroz biografske detalje, nabrajanje pobjeda i rekorda, nego kroz nekoliko sitnih anegdota, koje ipak više govore o Senninoj veličini nego svi statistički podaci zajedno.
Poznata je zgoda s kraja 1993, kada je nakon oproštajne pobjede za McLaren u Australiji Tina Turner sišla s pozornice, uzela Ayrtona za ruku, povela ga na stage i otpjevala mu «Simply The Best» - nažalost, to je bila i posljednja Sennina pobjeda. Na utrci kartinga u Bercyu pobijedio ga je Prost, kojeg je Brazilac nazivao «moj intimni neprijatelj», ali je ujedno bio i jedini vozač kojeg je Senna smatrao sebi ravnim, sposobnim pobijediti ga u približno jednakom bolidu. Razlika u kvaliteti, a vjerojatno i u legalnosti bolida odlučila je i prve dvije utrke sljedeće sezone, tako da je u kobnu Imolu Senna stigao bez bodova. Bez bodova je ostajao i većim dijelom sezone 1985, prve u Lotusu, kada sam ja počeo navijati za njega: prvi na treningu, poveo bi utrku i vodio sve dok se neki dio Lotusa ne bi raspao... Krajem sezone počeo je shvaćati da tako ne ide, taktizirati i završavati utrke. To ga je zacijelo učinilo boljim, potpunijim vozačem, ali meni je zauvijek u sjećanju ostala slika tih ranih, neobuzdanih nastupa: idealistički, pošteni pristup utrkama i životu, uvijek dajući 100%. Tako bi se zapravo trebalo ponašati, zar ne? I u utrkama i u životu...
Priča o dvije majice
Kada je u Phoenixu 1990 Senna pobijedio nakon velike borbe s debitantom Jeanom Alesijem mladi mu je Francuz na pobjedničkom postolju, smijuljeći se, pokazao što nosi ispod vozačkog kombinezona: majicu sa Senninim likom! Poznajući egoizam i samozaljubljenost velike većine vozača formule 1 (to je uostalom vjerojatno i karakterna osobina koju morate imati želite li uspjeti u tom sportu), priča se doima upravo nevjerojatnom – no ujedno nam i pokazuje koliko su posebnim, drukčijim Ayrtona smatrali čak i konkurenti. Još je jači argument za to priznanje Dereka Warwicka da i danas često obuče majicu sa Senninim likom. Warwick je naime bio vrlo solidan vozač, nada u usponu, no karijera mu je pošla nizbrdo nakon što nije dobio mjesto u Lotusu, poslije toga je mogao voziti samo za slabije momčadi, došle su neke nove nade, a on je priliku propustio. Poanta je priče da posao snova nije dobio zato što ga je Senna odbio prihvatiti za momčadskog kolegu, smatrajući da Lotus nema dovoljno resursa da priprema bolide za dvojicu kvalitetnih vozača. Bez gorčine, Warwick priznaje da je Brazilac bio u pravu (za razliku od ultrabogatih momčadi danas, koje te resurse nedvojbeno imaju, Lotus je stvarno bio mali tim u financijskoj stisci) – ako čak i čovjek kome je Senna doslovce uništio karijeru priznaje njegovu veličinu i proglašava se fanom, što još možemo dodati?
Možemo dodati da Sennino naslijeđe i danas živi u formuli 1, velik ga dio mladih vozača i danas uzima za uzor. Njegova je brzina u jednom krugu, onom posljednjem kvalifikacijskom, s posve laganim bolidom, ostala do danas nedosegnutom – nitko nikada neće saznati otkuda je izvlačio te nemoguće desetinke, spuštajući rekorde staze... Nažalost, drugo što je Senna ostavio u naslijeđe predstavlja mračnu stranu današnjeg sporta: do njega su vozači uglavnom bili playboyi, no Ayrton je sve u životu podredio tome da bude čim bolji u svom poslu. Nije nalazio vremena nizašto drugo, nije uspio ni obitelj zasnovati. Ta je usredotočenost dovela i do određene beskrupuloznosti. Gotovo da bih mogao reći kako su upravo Senna i njegov već spomenuti sukontinentnjak, Maradona, zauvijek uništili fair play u sportu i uveli nas u vrijeme u kojem je makjavelistički pristup normalan i samorazumljiv, a pobjeda jedini, vrhunski cilj. Ako ćak i najbolji, najveći, najtalentiraniji ne prezaju ni od čega, onda nemojte ni vi – poruka djeci bila je jasna i zato nažalost danas imamo „sport“ u kojem nije ostala ni trunčica sportskog duha. Gorko ironično, ali povećanje sigurnosti utrka drugi je faktor koji je omogućio takav pristup. Iako je bio prisutan u Zolderu, kada je Gilles Villeneuve poginuo, Senna je vozio u eri kada je sigurnost vozača već bila dovoljno velika da se moglo ne razmišljati o opasnosti sudara i namjernog izbacivanja protivnika sa staze. Tu će praksu kasnije drugi još razviti, no to ne opravdava Ayrtona. Uostalom, niti jedna legenda nije potpuna bez neke mane glavnog junaka. Glavni je junak ove legende nažalost mrtav, eto, već šesnaest godina. A ovo, iako pišem u prvom licu, znam da vrijedi i za mnoge druge: do 1.5.1994. obožavao sam formulu 1, a otada je samo pratim. Magija je nestala.
Magični trenuci
1. Snetterton 1982. – U 27 nastupa u formuli Ford 2000 Senna je pobijedio 21 puta, no upravo je utrka u Snettertonu najbolje naznačila svu posebnost talenta. Dakako, startao je s prvog mjesta i poveo utrku, no u drugom su mu krugu, na kraju najdužeg ravnog dijela, otkazale kočnice na prednjim kotačima. Izletio je i izvrtio se, no bez oštećenja bolida. Vratio se na stazu kao posljednji, želeći se samo dovući do boksa, no ubrzo je shvatio da i sa samo stražnjim kočnicama može brzo voziti, proklizavajući kroz zavoje umjesto kočenja. Koliko brzo? Dovoljno da pretekne sve i pobijedi! Po prolasku kroz cilj nije se mogao zaustaviti još tristotinjak metara... Nakon što se došetao natrag do boksa, jedan ga je od rivala upitao može li mu reći u čemu griješi, zašto je toliko sporiji od Senne. Ayrtonov je odgovor ušao u legendu: «Kočio sam kasnije od tebe – a uopće nisam imao kočnice!»
2. Monaco 1984. – Peta utrka karijere, nekonkurentni Tolemanov bolid, gusta kiša nad Kneževinom. Nastup koji je lansirao Sennu u orbitu, zbog nanesene mu nepravde. Jacky Ickx, direktor utrke (i, paradoksalno, jedan od najboljih vozača u kišnim uvjetima u povijesti utrka), prekinuo je utrku pri Prostovom vodstvu. Dva kruga kasnije, mladi bi Brazilac preuzeo vodstvo, toliko je bio brži od Alaina. No, legende i pitanja samo se množe: bi li ih Bellof pretekao obojicu (i bi li, da nije poginuo, taj mladi Nijemac bio dostojan konkurent Senni i Prostu?), je li de Angelis sustizao sve njih, ima i drugih teorija, navodno je Sennin bolid bio oštećen i ne bi ni izdržao duže od još kruga ili dva... Opet, da utrka nije prekinuta tako rano i da je Prost završio drugi, ne bi se dijelili polovični bodovi, na kraju godine bi Francuz imao više bodova od Laude i dokopao se titule... Mnogo se sudbina odlučilo u toj utrci, a Sennina karizma rodila se upravo tada, u tim nikada odvezenim krugovima.
3. Estoril 1985. – Ako je Monaco godinu dana ranije naznačio Sennine sposobnosti po kiši, prva pobjeda u F1 karijeri, po portugalskoj oluji, bila je ono što mu je donijelo nadimak «kišni čovjek». U drugom nastupu za Lotus, u nemogućim uvjetima, kada se čak i Prost izvrtio na ravnom dijelu staze, Senna je bio nedodirljiv. Neminovna je usporedba s drugim velikim kišnim majstorom, Michaelom Schumacherom: gledamo li njegovu vožnju po kiši, ona je nemirna, puna sitnih korekcija, sitnih proklizavanja... uvijek na rubu greške do koje ipak ne dolazi. Sennin je artizam bio druge vrste, on je vozio mirno, bez zanošenja, korekcija, kao da nikakve kiše nema i da je držanje staze savršeno. Možda je najbolje na pitanje kako odgovorio on sam, telefonski razgovarajući s mamom nakon pobjede u Estorilu: «Ayrtone, sine, zašto nisi usporio kad si već ostvario veliku, nedostižnu prednost? – pitala je gospođa Da Silva. «Nisam mogao, mama. Razbio bih se!»
4. Monaco 1988. – Evo kako je Senna opisao kvalifikacijski trening: «Prvo sam vodio, potom sam imao pola sekunde prednosti, pa punu sekundu, i nastavio voziti. Najednom, bio sam dvije sekunde brži od bilo koga drugog. U tom sam trenutku shvatio da više ne upravljam autom svjesno. Na neki način, vozio sam instinktivno, samo što sam bio u drugoj dimenziji. Kao da sam u tunelu, ne samo ispod hotela, cijela se staza pretvorila u tunel. Išao sam i išao, brže i brže. Bio sam daleko preko svog limita i odnekud pronalazio još više...» Probudivši se iz transa, usporio je, vratio se u boks i odbio dalje voziti. Za religioznu, introspektivnu osobu poput Senne ovo je iskustvo bilo izniman šok, te je drugog dana, pri velikom vodstvu, napravio netipičnu grešku, zabivši se u ogradu prije ulaska u tunel i odustavši...
5. Donington 1993. – Prije početka utrke, u televizijskom prijenosu, James Hunt je rekao: «Zabrinut sam, jer će ova staza biti gora nego Monte Carlo. Nitko neće moći pretjecati.» Na uskoj stazi, po kiši, Senna je u prvom krugu sa šestog mjesta došao na prvo i stekao 2.5 sekunde prednosti, u nekokurentnom automobilu. Kada je nakon utrke Prost prigovorio na vremenske uvjete, kišu, blato... Senna je samo lakonski odgovorio «Pa... ja nisam imao nikakvih problema...» U ponedjeljak ujutro Emerson Fittipaldi, dvostruki svjetski prvak, nazvao je Ayrtona samo kako bi mu rekao da je to najbolji krug neke Velike nagrade koji je ikada vidio. I mnogi su drugi tog mišljenja – ako smo ikada vidjeli savršenstvo u vožnji na djelu to su ostvarili Fangio u zadnjem krugu Nurburgringa 1957. i Senna tog kišnog travanjskog poslijepodneva.
Rekli su o Senni:
Sir Stirling Moss, četverostruki viceprvak svijeta u formuli 1 (kome želim brz i potpun oporavak od nedavne bizarne nesreće u liftu): «Ljudi koji me posjećuju često pitaju koliko visoko cijenim Sennu. Tada ih odvedem u predvorje. Na zidu vise dvije potpisane slike vozača. Na jednoj je Juan Manuel Fangio. Na drugoj Ayrton. «Eto, toliko», kažem im.
Ross Brawn, čarobnjak koji je doveo Schumachera do svih onih titula: «U mnogo je slučajeva bio impresivan kao vozač – Donington '93 bio je nevjerojatan – i imao je tu auru oko sebe. Niti jedan od vozača moderne ere nije ponovio takvo što.»
Stefan Johansson, momčadski kolega iz Tolemana 1984: «Da nije bio najbolji vozač utrka na svijetu bio bi najbolji bankar na svijetu, ili najbolji u bilo čemu što bi odlučio učiniti sa svojim životom.»
Jacky Ickx, jedan od najsvestranijih vozača svih vremena: «Često razmišljam o njemu i to je užasna tragedija, užasna sudbina, biti najbolji na svijetu – gotovo nikada ne raditi greške, uvijek davati 100%, što ostavlja vrlo, vrlo malu marginu za greške – i potom poginuti zbog mehaničke greške, bez mogućnosti da išto učini, najgori mogući kvar na najgorem mogućem mjestu.»
Post je objavljen 26.03.2010. u 10:49 sati.