nebo je bilo močno plavo.
stjenovite hridine, onako poznate, pokazivale su smijer. zadovoljno je letio opuštajući težinu na topli zrak koji ga je dizao u visine močnog plavog.
primjetivši crnu točku u daljini, u tom prostoplavetnilu, sokol se sjurio, zainteresiran vidjeti tko se usuđuje narušavati njegovo osobno kraljevstvo. vladar hridina i komada neba, sa svim živim i neživim stvarima u tom kutku svijeta, bijaše nemalo iznenađen od ljepote crnog odsjaja sunca. zraci su se odbijali od predivna perja neke druge ptice.
tanka, crna, vesela, u sretnom letu razigrana, ona nije primjećivala njegovu snagu niti ljepotu. prvi put da ga tako što ne naljuti. njegova oholost i samoljublje pomaknuše se u stranu čineći mjesto interesu. i nečemu drugom. nečemu što nije prepoznavao ili je zaboravio da postoji.
počeo je pelivanski pratiti tu crnosjajnu pticu, kružiti oko nje u lupinzima, prčiti se svojim znanjem. okretao je pažnju na sve načine.
ona, elegantna u letu, pogleda ga pod oka i skoro nevino nastavi svoju igru, igru sama sa sobom...
Post je objavljen 31.01.2010. u 02:45 sati.