(tekst je, u nešto malo editiranom obliku, objavljen u glasniku sindikata Preporod)
Hrvatska je zemlja čuda. Nema drugog objašnjenja. Nema smisla nabrajati sve paradokse i nelogičnosti koje se u ovoj zemlji odvijaju, no jedan od najvećih je funkcioniranje sustava koji bi trebao biti okrenut razumu i inteligenciji, a po svemu što pokazuje izgleda kao da ga vodi najmanje sposoban i najmanje stručan dio populacije.
Čovjek bi pomislio da bi bilo najbolje da se tim koja će biti zadužen za obrazovanje na nacionalnoj razini odabere lutrijom ili bilo kakvom metodom slučajnog odabira: parkirajte kamion nasred ulice u bilo kojem gradu - može i na selu - potrpajte unutra prvih dvadeset prolaznika, ako treba i na silu i pod prijetnjom oružjem, odvezite ih u Zagreb i dajte im odgovorna mjesta u Ministarstvu znanosti i obrazovanja i teško da će rezultat biti gori nego što je sada.
Da sam zloban - što nisam - mogao bih ponašanje gospođa i gospode iz Ministarstva objasniti tako da očito imaju djecu koja su vrlo loši učenici - i po učenju i po ponašanju - kojima je jedini način da završe neku školu taj da im mama i tata napišu pravilnik koji će im to omogućiti. Jer će inače dobiti jedinicu, pa još jednu, pa će pasti razred, pa će dobiti ukor, pa će ih izbaciti iz škole.
Dakle, da sam zloban - što, jel' te, nisam - mogao bih pretpostaviti da je to malo derište roditelja sigurno uhljebljenih u to ostvarenje Hrvatskog Sna - državnu službu, ured u kojemu se od osam do četiri premeću papiri i izmišljaju beskorisni poslovi samo kako bi se stekao dojam da se nešto radi, kad se već one korisne, zbog nedostatka kompetencije, ne može obaviti - uzrok takvih problema u školi koju pohađa da se svaku nastavnu godinu na kraju jedva izvuče s ruba izbacivanja, s dovoljno jedinica za pokolčiti omanji vinograd, ali uvijek nekako - vjerojatno i nakon što roditelj potegne vezu - završi na poravku i, na kraju, u višem razredu, iako naučio nije ništa, i da je sve to izvor stresa nesretnim roditeljima koji su, kao odgovor, smislili savršen sistem: napisati takav sustav propisa i pravilnika koji će njihovu uzdanicu, izdanak obiteljskog stabla, usprkos lijenosti i destruktivnosti, bez problema izgurati kroz školovanje, bez opasnosti od pada razreda ili, nedajbože, izbacivanja iz škole.
To što će novouspostavljena pravila potpuno uništiti nastavni proces, onemogućiti nastavnicima obavljanje njihovog posla i potencijalno dobrim učenicima da taj potencijal i ostvare, to što će, vidjevši kako se neradnici provlače, i ostali učenici prestati raditi i početi praviti nered i zbog toga izgubiti dio svoje budućnosti i što će tako cijeli sustav ući u lančanu reakciju sve manje rada, a sve više izbjegavanja obaveza, za takve nam se živo fućka. Glavno da je moje dijete zbrinuto.
Da sam zloban, mogao bih svašta iskonstruirati o obitelji Adams iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, izvući još nekoliko njenih karakteristika koje se mogu iščitati iz načina na koji Ministarstvo obavlja svoje poslove.
Međutim, nisam zloban pa neću.
Treba reći da gornji scenarij podrazumijeva namjeru, planiranje, dugoročno razmišljanje, a jedan od Murphyjevih zakona kaže: ne pripisuj namjeri ono što se sasvim uredno može objasniti glupošću. Dakle, moguće je da je hiperprodukcija nesuvislih žvrljotina koje se u Hrvatskoj zovu "pravilnici" rezultat slučajnosti, statistike, jednostavno baksuza u kozmičkom bacanju kockica koji je pogodio Hrvate. Međutim, u svom ovom ludilu i nesposobnosti je previše sistema da bi se sve objasnilo nečim tako prozaičnim kao što je nedostatak inteligencije. Ili, drugim riječima, fizički je nemoguće nagurati toliko gluposti i neposobnosti u jednu zgradu, a da ista ne kolapsira zbog preopterećenosti samog prostora. Tako da pravo ipak rješenje ipak mora biti negdje drugdje.
Čak i neki objektivni pokazatelji govore da je ipak riječ o smišljenom planu zaglupljivanja Hrvata, da su perodršci i sami svjesni da su dokumenti koje štancaju besmisleni i destruktivni. Da su jednostavno glupi, postupili bi iskreno: sastavili bi dokument, donijeli ga u redovnoj proceduri, a onda bi se čudom čudili zašto svi bjesne na njih, kritiziraju ih i traže ostavke. Međutim, u zadnje vrijeme ustalila se praksa da se obrazovni propisi, dakle oni koji se tiču budućnosti nacije - i zato predstavljaju prvoklasne strateške dokumente - donose preko noći, po skrivečki, kad nitko ne gleda, bez konzultacija i s kim. Što ipak govori o tome da netko negdje dobro zna što radi i da je riječ o planu, namjeri i svijesti da posao koji rade predstavlja nanošenje štete, zaglupljivanje, cerebrocid. U sustavu koji funkcionira takvo ponašanje bi se nazvalo strateškom sabotažom i nacionalnom veleizdajom, no u Hrvatskoj taj se posao honorira natprosječnom plaćom i sigurnošću radnog mjesta.
Iako bi se primjera ovakve strategije moglo naći na pretek, za potrebe ovog osvrta pozabavit ćemo se tek s dva. Prvi, blaži, je Pravilnik o ocjenjivanju: ekipa koja ga je sastavljala i htjela progurati kroz proceduru nije baš najbolje obavila posao: sve se dogodilo usred radne sezone, i, iako su učinili sve što je moguće da prikriju svoju rabotu, uspjelo ih se razotkriti i u šest dana "javne rasprave" entuzijasti su podigli dovoljnu galamu i sastavili kritike na pravilnik koje je potpisalo preko tisuću nastavnika koji su onda zatrpali Ministarstvo svojim prosvjedima.
No, ovo je tekst o drugom pravilniku, onom o "produženom stručnom postupku" koji je donešen na manipulatorski besprijekoran način, po postupku kojeg se ne bi postidjeli ni najbolji spin-doktori - usred ljeta, na prijelazu srpnja u kolovoz, daleko od očiju nastavnika koji nisu znali ni da je nekakav dokument u nastajanju sve dok se na jesen nisu pojavili u zbornicama i dobili iznenađenje za početak nove školske godine od njima omiljene institucije koja je, dok su se oni sunčali, napravila novi korak dalje i nastavila nepokolebljivo kročiti na putu pretvaranja škola iz odgojnih u uzgojne ustanove.
Ako netko još nije upoznat sa sadržajem: "Pravilnik o produženom stručnom postupku" gotovo onemogućava bilo kakvo odgojno djelovanje prema učenicima koji su napravili najozbiljnije prekršaje, od kontinuiranog ometanja nastave, preko uništenja školske imovine pa sve do nasilja nad učenicima i nastavnicima. Produženi stručni postupak je međukorak, tampon-zona u proceduri postavljena prije izbacivanja iz škole, traje tri mjeseca, a u tom periodu se očekuje da učenik normalno pohađa nastavu. Drugim riječima, uzmimo slučaj da je učenik prebio drugog učenika. Po Pravilniku o PSP-u mladi će Mike Tyson sljedeća tri mjeseca otprilike jednom tjedno ići na razgovore s psihologom/pedagogom i razrednikom, a u međuvremenu će sjediti na nastavi, za razliku od prebijenog učenika koji će možda uživati u blagodatima drugog modernog i efikasnog hrvatskog sustava - zdravstvenog - i veseliti se kad mu se prijatelji iz razreda dođu potpisati na gips ili malo bolje namjestiti cjevčicu kojom prima hranu. Ili, još bolji primjer, ako je učenik fizički napao nastavnika (događalo se), taj će učenik sljedeća tri mjeseca uredno pohađati satove tog istog nastavnika (ako isti nije također završio u bolnici ili negdje drugdje), valjda kako bi dovršio posao. Ili ako je, na primjer, zapalio ormar. Vježba čini majstora, kažu, pa ako ormar nije od prve izgorio kako treba, hej, za tri mjeseca se čovjek stigne uvježbati! Na kraju PSP-a dotični učenik će naučiti ne samo kako spaliti učionicu, nego i cijelu školu!
Još jedna nelogičnost, tipična za hrvatske prilike, je sastav komisije koja treba provoditi "stručni" postupak. Naime, mnoge hrvatske škole nemaju ni pedagoga ni psihologa tako da se u velikom broju njih PSP neće moći provoditi kako treba, što će onda dati povoda za žalbe i, u kooperaciji s bahatim inspektorima, nemogućnost odstranjivanja učenika koji za tu i takvu školu zaista nisu.
Još je mnoštvo nelogičnosti u Pravilniku o PSP-u koje govore da je jedini državni organ koji nije sudjelovao u sastavljanju istoga bio - mozak. I možemo birati, hoćemo li vjerovati da su autori nesposobni logički razmišljati ili da je ovo samo još jedan način da se posebna djeca lakše provuuk kroz devastirani nastavni proces, samo kako bi neka od njih, na zadovoljstvo privilegiranih roditelja, lakše došli do Papira.
Na kraju će i čovjek koji u sebi nije imao ni trunke zlobe početi ulaziti u taj svijet ironije i sarkazma, jer jedino što preostaje bi bilo sudjelovati u ludilu.
I zato su u mnogim zbornicama skraćenici "produženog stručnog postupka" dodali jedno slovo i pretvorili ga u PTSP, jednostavno na bazi sličnosti. No, ne treba biti ironičan da bi se ovdje vidjela i velika istina - najbolje ime za ovu parodiju pedagogije bi bilo "produženi takozvani stručni postupak", jer ovo što je Ministarstvo propisalo niti je stručno - razgovorima s prekršiteljima pravila o kojima se ovdje radi trebali bi se baviti policijski, a ne školski psiholozi - niti je postupak - jer "postupak" obično označava nešto što ima početak, tok i završetak, a ovakva parodija od propisa samo u beskonačnost produžuje agoniju koja i ovako predugo traje.
Ukratko, ovaj pravilnik je konstruiran upravo kako bi omogućio nekolicini učenika da zaobiđu sve moguće i nemoguće sankcije, bez teškoća razore nastavu i bez većih administrativnih problema se uspiju provući kroz školovanje, a sve u skladu s doktrinom da škola nije tu da se u njoj nešto nauči - makar i raditi, ako je već program beznadežno zastario (no, i to je već druga, treća i četvrta priča) - nego da služi kao vrtić za malo stariji podmladak, mjesto gdje će djeca biti na toplom, sigurnom, gdje će dobiti jesti dok im se roditelji ne vrate s posla, a sve pod budnom paskom nastavnika koji su prošli kroz studij matematike, fizike, povijesti, zemljopisa, u glupoj nadi da će doći na mjesto gdje će ta znanja nekome i prenijeti, a ne da će biti dadilje mladuncima od kojih se ne očekuje da išta nauče - makar i raditi - ali se mora paziti da ih se ne preoptereti s previše slova i brojki samo zato što su neki pogrešno shvatili demokraciju kao sustav gdje se neobrazovanost i zatucanost proglašavaju za "ljudska prava" i zato ih treba njegovati i štititi pod krinkom prava na osobnost.
Jer, kao što je rekao jedan pokojni hrvatski političar, svaki narod ima pravo na kolektivno samoubojstvo. Pa onda valjda ima i pravo na zaostalost, ako se o tome baš svi slože.
Samo, zašto onda to mora biti baš onaj kojemu ja pripadam?
Post je objavljen 26.01.2010. u 20:48 sati.