Piše Bojan Klima
'I kaj, ti bi se zaista u to upustio?' – pitao sam prije gotovo godinu dana Ivu Josipovića, poznanika iz mojih zagrebačkih dana, misleći, naravno, na njegovu tek objavljenu predsjedničku kandidaturu. Tada još saborski zastupnik, Ivo Josipović je u Washington došao na Molitveni doručak.
'Pa, bi… I ja i stranka mislimo da bih zaista imao dobru šansu' – odgovorio mi je na karakterističan blag i nenametljiv način, dok smo išli prema televizijskom studiju Glasa Amerike.
Blog lista New York Times ukazuje na razlog moje prošlogodišnje skepse u vezi Josipovićeve kandidature - pitao sam se, naime, je li ovaj pristojan i civiliziran čovjek spreman na niske udarce i igru đonom koji su sastavni dio izborne kampanje. NYT-ov post pod naslovom 'Zastrašujuća reklama nije spriječila crvenjenje Hrvatske' objašnjava sadržaj i društveni kontekst jednog takvog niskog udarca - promidžbenog spota Milana Bandića koja na neuvijen način poručuje da je glas za Josipovića glas za komunizam i za Jugoslaviju.
'Stop crvenoj Hrvatskoj' zabranilo je hrvatsko Državno izborno povjerenstvo, no zahvaljujući Internetu reklamu su mogli vidjeti svi koji su željeli. Čitatelje bloga New York Times-a je, kako se čini, najviše razgalilo – kako je netko napisao - 'priglupo glađenje mačke' od strane nevidljivog kontrolora hrvatske sudbine, koji - navodno - iza kulisa vuče konce i 'bira tko će pobijediti'. 'Užasno smiješno i zaista prizemno' – piše u jednom komentaru na blogu New York Timesa.
Za usporedbu, blog nudi i nekoliko Josipovićevih linkova na YouTube-u: skladbu 'Put k sreći' u izvedbi hrvatskog glazbenog BandAid-a te Josipovićevo muziciranje na orguljama, na izbornom skupu na Jelačićevom trgu.
Novinar tjednika New Yorker Alex Ross na svom blogu američkoj publici nudi i druge YouTube linkove s Josipovićevim klasičnim kompozicijama, a portal On an Overgrown Path koji prati tzv. high-brow glazbenu scenu Josipovićevu pobjedu na izborima smješta u kontekst prošlih 'raskrižja' klasične glazbe i 'visoke politike' – od Henrika VIII i Fridriha Velikog preko Ignaca Padarewskog, pijanista i skladatelja koji je 1919. bio poljski premijer i njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, koji je 1985. za Deutsche Grammophon snimio jedan Bachov klavirski koncert, pa sve do bivše američke državne tajnice Condi Rice, koja je također vrsna pijanistica.
Kako smo napisali u našem prošlom blog-postu, u posljednjih petnaestak godina Amerikanci su Hrvate doživljavali kao prvenstveno športsku naciju. Danas uviđaju da je Hrvatska i jedno 'vrlo muzikalno mjesto'.
'Od Tuđmana do Josipovića, Hrvatska je prevalila dugačak put' – primijetio je jedan od komentatora na blogu New York Timesa.
Post je objavljen 12.01.2010. u 20:51 sati.