Marketing
Elfriede i Thomas.
Tijekom itanja romana Izgnanici Elfriede Jelinek (Die Ausgesperrten; izdanje beogradske kue Paideia, prijevod Biljane Golubovi, 2009.) pravim pauze i tragam za intervjuima sa spisateljicom rasutim nepreglednim internetskim poljima.
U jednom razgovoru (svojedobno tiskanom u dvotjedniku Zarez) govori o Bernhardu:
''Bernhard je, dodue, bio muzikalan autor, prema mojem miljenju vie ritmian autor nego autor koji je rijeima oponaao prirodne zvukove. To je titranje sinusa. A moja je pretpostavka da Bernhard stvara ovisnost, jer je kod njega rije o proznome ritmu, to bi se u lirici moglo nazvati prozodijom koja ovjeka tjera da u stranom ritmu die zajedno s njom. Bernhard je bio govornik koji je bez prekida mogao govoriti dvanaest sati - sve dok se ljudi nisu sruili od iscrpljenosti. Iitavanje i istovremeno izgovaranje tih tirada u glavi stvara jednu vrstu ovisnog ponaanja, ovjek poinje disati drukijim ritmom od vlastita. To izaziva lagani trans.''
Prole godine, u razdoblju koje je trajalo moda esti mjeseci (od kasne jeseni do proljea) itao sam gotovo iskljuivo Bernhardove knjige. Ustajao sam nou, za nesanica, i posezao za Podrumom, Starim majstorima, Uzrokom, Betonom... esto bih se vraao i iznova prolazio ve proitanim ulomcima. Iskustvo itanja Bernhardovih proza, kao i u velikoj mjeri tekstova Elfriede Jelinek, smatram stanjem uenog italakog mazohizma. Tijelo itaa upija ritam tijela teksta i predaje se transu. To je hod prostorijama na ijim zidovima boje buke i nema slika no onih koje i same izviru i stapaju se sa surovou ne-boje zidova.
Fotografija No. 11 (4. I. 2010.)
Post je objavljen 11.01.2010. u 18:04 sati.