Kao i blogericu annabelle, tako je i mene kolega bloger neverin inspirirao da napišem koju riječ o kapitalizmu. Evo mog skromnog doprinosa:
Svi mi dolazimo na ovaj svijet na jednak način. Svatko od nas je bio u 'dva dijela' sve dok se nije dogodio onaj sudbonosni trenutak kada su se jajna stanica i spermij spojili. Zatim smo svi proveli oko 9 mjeseci (neki manje, a neki možda malo više) u sigurnom okruženju majčine utrobe. I nakon toga smo na ovaj ili onaj način ugledali svjetlo dana. I to je trenutak kada počinju razlike.
Iako smo svi sastavljeni od jednakih sastojaka, to ne znači apsolutno ništa jer svijet u kojem živimo potencira razlike među nama. Društvo je takvo da svi ne možemo biti jednaki, a kapitalizam samo produbljuje razlike. Nije važno što smo došli na ovaj svijet na jednake načine, što cijeli život dišemo isti zrak i pijemo istu vodu i nije važno što ćemo svi otići na jednak način.
A što je važno?
Pa po mom mišljenju važno je gdje ste došli na svijet, kako se prezivate i tko su vam roditelji. Ponekad je važno i kako izgledate, jeste li u stanju učiti ili ne, koliko ste sposobni za određene poslove te koliko imate novaca...
I tu priča zapravo i počinje – novac. Postao je Bog naše svakodnevice, a kapitalistički sustav je itekako pomogao da do toga dođe. Sve se vrti oko tih papirića koji svima život znače. Gube se osjećaji; nisu bitni. Bitno je koliko ste sposobni i koliko možete napraviti, tj. zaraditi. Ako ste prosječni, prosječno ćete i zarađivati, naravno ako imate sreće. Ako nemate, ah, pa tu su uvijek banke s kojekakvim kreditima i idealnim kamatama upravo za vas. Otplaćivat ćete ih do kraja života i iako se to tako danas više ne zove, ali zapravo tako jest, postat ćete rob. Jer lihvarstvo je dobilo sasvim novu dimenziju. Možda to nije baš dužničko ropstvo u pravom smislu tih riječi, kakvo je bilo, recimo, u staroj Grčkoj, ali svodi se zapravo na isto. Samo su nijanse različite, jer postoje iluzije. A te iluzije su da smo slobodni. A nismo.
Kako može biti slobodan neki radnik koji radi na nekom brodogradilištu za bijednih 3000 kuna ili kako može biti slobodna neka radnica u dućanu koja radi za minimalac? A imaju obitelji, imaju djecu. Kako objasniti djetetu što je kapitalizam? Voljela bih da meni netko kaže koji je najbolji pristup, jer imat ću i ja djecu jednog dana, pa da znam što da im kažem. Djeca ne pitaju, djeca imaju potrebe i sitne želje, a roditelji, naravno, vole svoju mladunčad stoga ulaze u te kredite koje otplaćuju krvavo i polako. Žive u začaranom krugu gdje imaju prividni osjećaj da uspijevaju dobiti onoliko koliko zaslužuju. I tako je Vrag kupio njihovu dušu. Veoma jednostavno, zar ne?
I sve je to tako ako ste prosječni. Borite se i rukama i nogama, ali nedostajalo je malo sreće u životu i eto, tu ste gdje jeste. I još ste sretni jer barem imate krov nad glavom. A što ako niste prosječni? Što ako su vam se zvijezde posložile na takav način da niste uspjeli? Onda ste otpad i osuđeni ste na milost i nemilost drugih. Onda vas niti banke ne žele! Nitko vas ne želi jer ste na margini, a ovaj sustav ne mari baš previše za marginalce. Niste u stanju ništa napraviti i stvoriti i to vam je grijeh. Društvo je onoliko dobro koliko se brine za svoje najslabije članove. Ali u kapitalizmu nije bitno jer ako ne zarađujete novac, niste važni. Kapitalizam je stvorio takvo društvo. Ili je društvo stvorilo takav kapitalizam? Ne znam što je gore, ali više nije niti bitno.
No, mogli ste i imati sreće. Mogli ste od početka imati prednost pred drugima. Nije bitno na koji način. Onda ste bolji od drugih jer ste vjerojatno ili sposobniji ili imate iza sebe bolju pozadinu. I novac vam ne predstavlja problem jer ga imate i više nego dovoljno. Egzistencija nije u pitanju, a djeca kod kuće ne plaču za igračkama koje bi voljeli imati, jer imaju sve što žele. I naravno, vrijedite više jer imate više. Bolji ste od drugih. Imate više mogućnosti. Skoro pa se približavate božanstvima, a neki i misle da to jeste jer imate to prijeko potrebno sredstvo. Imate novac.
Sve ove situacije su realne i svuda su oko nas. Dok jedni imaju previše, drugi troše ono što nemaju, ali zato to krvavo otplaćuju, a na treće je društvo i zaboravilo. Možda se to samo meni čini tako, ali to me nevjerojatno podsjeća na kaste i velike razlike među ljudima. I nije više bitno kakva ste osoba, nije bitno pomažete li svojim bližnjima ili ste takvi da je s vama nemoguće živjeti. Ne, to ništa nije bitno. Bitno je koliko vrijedite, točno onoliko koliko imate u novčaniku, pod madracem ili u banci. A to je omogućio kapitalizam.
Ne možemo odrediti gdje ćemo se roditi. Ali, na kraju to postaje od presudne važnosti. Nije li strašno da nam život de facto određuje u čijem su se jajovodu spojili jajna stanica i spermij? A to što smo svi jednaki, što nam svima teče krv žilama i venama, to što svi jednako osjećamo bol isto kao i sreću, to ništa nije važno. Važno je kojem društvenom sloju pripadate. Jer toliko vrijedite.
Tako ja doživljavam kapitalizam. Kao sustav gdje vlada nejednakost. Kao sustav gdje osjećaji nisu bitni, gdje su emocije nepoželjne. Kao sustav gdje svi prividno imaju jednake mogućnosti, ali zapravo mnogi varaju i imaju bolju startnu poziciju u toj utrci za novcem.
Jer u kapitalizmu nema mjesta za Čovjeka.
Post je objavljen 28.12.2009. u 19:25 sati.