Marketing
Still.
I jo uvijek koraam starim poznatim poljskim putovima traei nove. Nedostiive. One zaboravljene. Neuspjeno. Izlazim na cestu. Iza mene ostaju pranjavi tragovi. Vjetar i kia e ih izbrisat. Kad tad. Nadajmo se. Odlazim niz cestu. Ne osvrui se. Sada sam tamo. Ponekad se pojavljuje. Ljudi sjede na terasi. Smiju se. Priaju. Ovog puta samo sam prola. Otila sam iza ugla pogledati zalazak sunca. Vraam se. Sada i ja sjeam na terasu. Dolazi do mene konobar i pita li me hou li to. Samo jedan gusti. To je to. Blii se veer. Ja jo uvijek sjedim tamo. Gledam. Mrtim se. Razmiljam. Matam. Zanimljivo. Nema ga. Osjetila sam vjetar. Koa mi se najeila. ula sam krik iz daljnjeg polja. Nisam se obazirala. Ionako i ovako, odluila sam da cu cestom ic doma. Vidim nekog. Dolazi. eka vani. Ja samo popijem sok i gledam. eka. Nekog. Vie neznam za sebe. Ali mu ne mogu pric. Nemam hrabrosti. Pogledao me. Pomalo udno. Doao je auto. Uao je. I pokuavao me prepoznati pogledom. Nije uspio. Bilo je previe mrano. Vracala sam se doma. Sada sama. Stala sam. Usredotoila sam se u jednu toku. Sada sam samo na nju mislila. Krenula sam dalje. Vidjela sam zelene oi. Svjetlile su se u mraku. Reale na mene. Nisam se obazirala. Ionako je bio iza lese. Nastavila sam dalje, brdom prema gore. Hodala sam. Odjednom me prola jeza. Neto nije bilo u redu. Prolazila sam kraj onog puta. Tragovi su nestali. Zamjenjili su ih novi. Tako je i sa ivotom zapravo. Opet sam ula krik. Ali ovog je puta bio jai i blii. Trala sam. Nestao mi je dah. Opet sa na tebe mislila. Nisam razumjela. Mrzila sam. Nije fer. Ne, nije. Dola sam pred lesu. Sjela sam. Auti su prolazili. Oi me prezirale. ivot me nije mazio. Nestala sam. Poput ... Neznam ni sama. Samo sam se stvorila na balkonu. Znajui tko sam. I to mi treba. Sada sam ja gledala i prezirala. Nisam se vie bojala. tovie, prie koje ljudi priaju su stvarne. Donekle. Sada sam shvaala. Svaki svoj pokret. Svaki zvuk te veeri. Ali samo jedno ne. Njega. On je takoer se pojavljivao i nestajao. Mene je ostavljao. A ja sam samo sjedila i gledala. Svake veeri. Sama. Gledala sam plavim oima u mraku. Sada sam razumjela. Ti si ono. Ono to mi je trebalo. Ali ivot nije fer. Zato mi te je oduzimao svake veeri. Na istom mjestu. U isto vrijeme. Istim oima. One su ostale misterij jedne veeri kada te vie nije bilo. Vie te nisam vidjela. Nestao si. Prepoznao me. Znao je tko sam ja. Znao je tko su bile plave oi. Sada je bilo prekasno za objanjenje. Ljudi koji lau nanose velike tete. A i teke i krhke uspomene. Ostavljaju oiljke na nama. One, koji ne zacjeljuju.
Post je objavljen 28.12.2009. u 00:35 sati.