Marketing
lajtmotiv o Beduinu Ahmadu
Rekoh ja da ti Johannesu Crhysostomusu Wolfgangusu Theophilusu Mozarte lii na onog mojeg prijatelja iz Brezovae. On se zove Bogoljub, a otac mu Ivan Zlatousti. Ti se meutim Amadeuse nisi tako zvao sve dok ti baba rahmetli ovanija nije nadjenula to ime. Kao ti se Chrysostomue zove i Theophilus, a to ti je tamo preko Jadrana Bogomil ili Bogoljub, pa nek si ti nama zdrav i neka te zovu Amadeo, pa ti skladaj tu crkvenu glazbu kolko te volja. I sluaj, ali sluaj, pozorno, nek ti najbolji dio bude Lacrimosa. I onda je moj veliki prijatelj Wolfgangus otegnuo papke u trispetoj ne dovrivi Requiem, ali bit e o tome i o njemu jo pria i priica jer tek sam zaeo rovati po njegvu ivotu, bog mu dui oprosti, a Beduini neka imaju mnogo djece jer to je njihovo bogatstvo, a ne lova. Dobro, jest da oni tu i tamo trguju orujem i drogom, ali njima ne treba puno. Malo pijeska, par deva, dobra Toyota Land Cruiser i tvrda, ukusna pogaa.
Na Beduin (zapoinje li velikim slovom?) zvao se Ahmad, imao je bijele zube kao pjena najbolje paste za zube nakon bjesomunog trljanja, a da ne prokrvare desni, ak iako se jedan radikalni desniar nae u vrijeme kad je ljevica jedina opcija totalitarnog reima za vrijeme Staljina, to ga ne bi opravdalo da nam pokvari priu o snjeno bijelim zubima Beduina Ahmada. Taj pustinjski sin, dao bih mu titulu zeta, ali on pike nema niti ju je ikada imao, ali tko smo mi da sudimo o neijem ukusu, vozio je ugaenih svjetala po najmrklijem mraku, po najveim gromadama stijenja koje podnosi jedna Toyota, tek onih milijardu godina udaljenih milijardu zvijezda obasjavalo je tamo neke njihove drvene Marije planete, ali to nama u ugodnoj pustinjskoj noi nije znailo nita osim to smo, sjedivi na proplanku od pijeska i kamena snatrili o ljubavi ili, neki ekstremi, o Nanooku eskimu, pokoj mu dui, kako izlazi iz kajaka, a za njim redom ena, dijete prvo, dijete drugo, snaha, maeha, dijete tree, zatim pas, pa djed, ujna, sestrina i bratuedo te pol tuljana i neto jetre sjevernog medvjeda.
Nanook sa sjevera, a ja sam ga vidio, kao da mi je jo juer pomagao teliti kravu, bio je obian porodini ovjek, sa svojim prosjenim problemima, na primjer, kako danas uhvatiti tuljana da sutra ne bi neki beli meca rebrima njegovim eljao svoju hoh snjenu dlaku.
Ahmad je veseljak. Dnevno ima dvije ture luakog drmusanja od obale Crvenog mora do duboke netipine pustinje, a s njime, iza lea putuju udni ljudi, nose krpe oko glave zbog modnog detalja, nose hrpu kamera, fotoaparata, pizdarijica i ia. Dok oni vrite, a pankras im hoe uni u bubnji ne bi li uslijed eksplozije pobjegao van, Ahmad pjeva ama barbi grl in a barbi vrld, hahahaha. Naravno, barbi grl ovo pjeva iz udaljenog danskog ili vedskog podruma, nad glavom joj budui upitnik gdje ona devedesetprve, a kojih dvije do tri tisue kilometara junije, jedan Beduin svrava na njene stihove, pa, drei volan jednom rukom, otvara vrata i izlazi van, na kojih sedamdeset do sto kilometara na sat, a ona se osrednje bogata klika siromanog Balkana, snebiva, vriti, upka obrve i pretjerano cereka, a u stvari kune Alaha, jer ovaj na Bog tu nema ingerencije da zamoli Ahmada da se, kao prvo, vrati u vozilo s obje noge i ruke, da uhvati volan isto tako, i da, Amuna mu Ra, smanji, brate, nismo platili da brzo stignemo, nego da stignemo. Nama se ne uri, mi smo na godinjem. Oni pak ne znaju za godinji. Njima je svaki dan godinji.
E sinak, to si ti misli, veli stara golubica, nakon ega su je golupii otjerali u staraki dom, gdje nema gugutanja i gukanja, nego samo krkljanje, grglj i hraak. Jaem na devi, brat bratu, dobrih tri minute, kae mi tamo neki Beduin: foto, foto, rekoh no tenks, a on meni pokae palac gore, sretan to ne mora i ovaj put ponavljati istu radnju dok se tamo neki nepoznati ljudi, rune blijede koe, kese u objektiv, sretni to ih nosi nezainteresirana deva.
Nego, da je Ivan Zlatousti Bogoljub/Bogomil Mocart ivio barem etrdeset bi li zaskoio Bacha kao trulu kobilu?
A djeca njihova, njihovo blago, ko mali cigani, zamusani, vedri, rasklasani, ozareni, jedu s tla tapie, liu prljave bombone, pa ih mater tresne po dupetu ili glavi, i pokupi sve to su dobili i sakrije negdje u skrivene odaje nonje po Hidabu, dat e im kad odu ovi kaurini, neznaboci i udaci. Nije da ive od njih, nije njima do para, ali zato ne bi skratili pokoju muku?
Ahmad je legao na ugodno topao pijesak, dok smo mi otputali adrenalin, to kroz hihotavu dernjavu, to kroz stranje otvore, jer kad te netko tako ispremijea vonjom, onda je prirodno da ti plinovi pite na sve pore, i onda je, da se vratim na njega, tipkao neku poruku po mobitelu. Narod bi rekao jebe se njemu.
Jel ve kraj? Je kraj je. Amadeo mae po orkestru, serenada je u pitanju, winamp se rjeava posljednjih taktova, vrijeme je djeco, vrijeme kraju.
I jo se sjeam neznanog Beduina kako sjedi na gornjem dijelu stranjice magarca i pii li ga pii, a za njim trag pustinjske praine. Ko u crtiu.9
Post je objavljen 10.12.2009. u 22:12 sati.