Marketing
Silva metoda
Da ovjek ima uspona i padova u ivotu, tome smo svi svjedoci, meutim, na nekima se to ne vidi jer dok ih promatramo vidimo samo i iskljuivo sliku koju nam oni ele poslati. Uglavnom, drugi su uvijek uspjeniji, bolji, sposobniji, osim onih koji su svoj ego uzdigli do nenadmaivih visina.
Moram priznati da sam i ja nekad bila od onih koji su vidjeli zeleniju travu u susjedovom dvoriu. Kad kaem bila to znai da je to vrijeme iza mene.
Jedan sitni detalj iz mog ivota.....cijeli svoj ivot sam bila uvjerena da imam rune debele noge. Grbava velika koljena i obujam koji je kombinaciju inio sve samo ne neodoljivom, uinili su to da ih, taj isti cijeli ivot, skrivam. A onda sam odluila da su moje noge lijepe. Sad jesu li i nisu li, onako realno, to je neto emu vie ne elim pridavati rauna. Ja, koja tajice nekad ne bi ni pogledala, imam ih upravo sada na sebi i ne libim se u njima izai vani. Sad bi neki mogli rei da je tanka granica izmeu ukusa i neukusa, jer da ona koja nema primjerene noge za tajice ih svakako ne bi smjela nositi. O tome bi se dalo diskutirati, ali to nije tema ovog posta.
Zato priam priu o tajicama i kakve veze to ima sa usponom i padom vidjeti ete.
Dakle, moje samopouzdanje je tijekom zadnjih godina variralo od debelog minusa do pozitive negdje na granici sa tokom u kojoj mi se krila tope od blizine sunca kao i Ikaru.
Stalno sam se pitala to je to to me tjera da se tako brzo zanesem pa opet tako brzo padnem.
Po prirodi sam veliki zanesenjak, vjeni graditelj kula od pjeska, stakla, leda. Doivjela sam velika razoaranja od ljudi kojima sam dala svoje srce i duu, a Bog mi je svjedok da sam se time razmetala. Sve do jednom. Tada sam odluila podii zid. Veliki obrambeni mehanizam. Okrunila sam se velikim cininim osmjehom i naotrila jezik kojim sam sasjekla sve u korjenu. Bilo je povremenih izleta izvan bedema, ali sam se uvijek vraala u svoju sigurnu utvrdu. Toliko sam se izvjebala u svojoj ulozi da sam i sama nekad vjerovala da sam ledena kraljica. Samo poneki tvrdoglavac je bio nagraen mojom pravom prirodom. Ne kaem da sam u sri bezuvjetno dobra, ali vjerujem da vrlo dobro razlikujem dobro od zla i svjesna sam da sam u svakoj situaciji namjerno upotrijebila jedno ili drugo, ovisno o potrebi.
Jedno od najloijih strana zatvaranja u imaginarni oklop je nemogunost provjetravanja. Informacije raznih karakteristika su pristizale i taloile se unutar oklopa kao balast koji je poeo polako prijetiti utapljanjem. Nakupila sam i neke navike koje mogu imenovati jer sam ih uspjela prepoznati. Poela sam se baviti predrasudama i etiketiranjem. I prije nego bih nekoga upoznala odmah bi ga stavila u ladicu pod LO, NEDOZREO, NEIIVLJEN... da ne nabrajam, jer svi znate o emu priam. Jedna od gadnih navika je jedenje. Znate li zato ljudi jedu vie nego to im treba? Veina vas vjerovatno zna, ali rei u vam; zato to im fali ljubavi, fali im topli zagrljaj, sigurnost, podrka. Danas e mnogi rei da im to ne treba, da su dovoljni sami sebi, ali da li je zaista tako. ovjek nikad nije bio toliko sam sad kad nas je preko est milijardi na Zemlji.
U svakom sluaju, sve to sam ja, kao i veina ljudi, drala za obrambeni mehanizam je bilo obino zavaravanje i vodilo je jedino u otuivanje. Vie se nitko pretjerano ne udi to se oko nas djeca ubijaju. Otueni smo. Svatko ima svoj zid, svatko ima svoje vlastito oruje koje uva za obranu.
Osuda ili kritika je ono to one koji ih izriu ini viima od drugih. I to je jedan dio balasta. I tu sad dolazi dio sa nogama ili ak cijelim mojim postojanjem od nekada. Bila sam sklona kritiziranju, jer je ponekad tako lako okriviti ili ocrniti drugoga prepoznajui na njemu svoje vlastite mane. Nisam to ak niti trebala izgovoriti na glas. Sada bih se usudila rei da postoje ljudi koji su potpuno nesvjesni tog paradoksa. Ne kaem da se nisam borila protiv toga, borila sam se, ali bilo je tenutaka kad sam upadala u vlastitu stupicu koju mi je moj um servirao. Moj vlastiti um koji radi protiv mene.
Svjesna moi kritike radije sam kao i veina bila spremnija je davati nego primati, a primljena me znala oboriti s nogu, to je bio razlog mojem trenutanom padu, ma gdje se zatekla pa svoje nedostatke sam skrivala kao zmija noge ili kao ja svoje. I tu se dogodi ono ega smo nesvjesni, skrivajui djelove sebe, ostajemo bez njih, ostajemo prazni, punei rupe slamom, a unutranji jaz postaje sve vei. Postajemo imaginarna slika, odvajamo tijelo od uma, srce od razuma. Raetvoreni unutar sebe ne moemo vidjeti kako ni vlastitu tako niti ljepotu drugih. Zaokupljeni slikom sebe koja ne postoji proputamo ivjeti. Sjeate li se portreta Doriana Greya?
I sad ete se pitati gdje su tu usponi i padovi sa poetka prie.
Radila sam na sebi jer sam htjela postati bolji ovjek. Olakana, bez ovog balasta kojeg sam ispustila krenula sam se uspinjati. Nikad laka nisam bila. A ono to smatram kao veliki napredak je da ovaj put elim vama isto.
Ma kakvi god da jesmo imamo sreu da moemo pronai i iz sebe izvui sve ono lijepo to smo tako duboko sakrili i time postati istinski ba onako lijepi kakvi i jesmo.
Post je objavljen 08.12.2009. u 15:35 sati.