Pregled posta

Kako su europski novci dobili ime

Svrha je ovog članka tek dati pregled nazivlja europskog novca i podrijetlo svakog naziva. Umjesto da nabrojimo europske države i nazive novca koji je danas u uporabi, činilo mi se zgodnijim prikazati nazivlje kroz jedan oris povijesnog razvoja. Stoga ovo nije povijest europskog novca, svaki novac spominjem tek toliko koliko sam smatrao da je dostatno da bi se shvatio razlog uvođenja pojedinog naziva, odnosno određene vrste novca.

Ovaj pregled ne obuhvaća sve nazive već samo one koji su bitni za razumijevanje podrijetla nazivlja zapadnoeuropskog novca. Ostalo nazivlje, iako sam nastojao dotaći se i nekih povijesno poznatijih, dato je tek kao ilustracija, odnosno koliko sam smatrao da je potrebno za razumijevanje.

Imena novaca svih zapadno-europskih zemalja nastala su od naziva mjernih jedinica za težinu.

Početni sustav iz kojega su razvijeni ostali europski sustavi je novčani sustav Karla Velikog (768-814), cara koji je ujedinio gotovo čitavu zapadnu Europu, uključujući tu, dakako, i Hrvatsku. Karlov sustav je modificirani rimski sustav.

Iza mnogih naziva današnjeg europskog novca kriju se zapravo latinski nazivi mjernih jedinica Karlova sustava, nastalog 794. god., ili su pak njihovi sinonimi.

Osnova ovog sustava bila je funta srebra, latinski LIBRA. Ovaj je naziv u srednjovjekovnom latinskom i iz njega razvijenim romanskim jezicima dobivao mnoge oblike npr. livra, lira, uz ove u hrvatskim se dokumentima sreće i naziv litra, a to je osnova naziva TALIJANSKE LIRE.

Funta-libra srebra se dijelila obračunski na 20 solida (ili ŠILINGA) - otud i naši šoldi (ali oni su do nas došli iz bizantskog sustava), a od te funte koja je težila 1 i 1/3 rimske libre (tj. oko 409,31 g.) kovalo se 240 DENARA.

Od naziva SOLID potječe i naziv francuskog mnogo skromnijeg SUA.

DENAR, po kome su nazvani i DINARI, a koji je u talijanskom postao i opća riječ za novac, bio je novčana jedinica još u vrijeme Rimskog carstva. U germanskim jezicima riječ denar glasi "FENIG" (u ENGLESKOM - PENNY, mn. pence; NJEMAČKI - PFENNIG; kod SKANDINAVACA - PENNING). Etimologija ove riječi nije jasna. Možda je nastala od keltske riječi "penn" - glava, jer su negdašnji rimski denari nosili portrete careva, pa bi ovaj naziv bio pučki naziv - "glave". Općeslavenski naziv za novac PENEZI, PINEZI, PJENEZI (navodim samo oblike koji se sreću u hrvatskom jeziku), prema nekim etimologijama isto bi vukao svoje postanje iz ove keltske riječi.

ENGLESKI sustav iz kojeg je nastao sustav VELIKE BRITANIJE, izveden je iz ovog Karlovog sustava, ovo se vidi i iz oznaka koje nose britanski novci, kao i iz tradicionalnog engleskog sustava mjera, FUNTA odgovara rimsko-karolinškoj LIBRI, i stoga i nosi oznaku prekriženi L (Ł). Ostale kratice isto tako, s.= SHILLING po latinskom SOLIDUS; d. = PENNY po lat. DENARIUS. Ovaj sustav i nazivlje preuzela je od Velike Britanije i IRSKA.

Platežna vrijednost kovanog novca ovisila je o propisima (nominalna vrijednost) te o količini plemenitog metala (unutrašnja vrijednost) - isprva uglavnom srebra. Vladar, koji je u početku imao jedini pravo kovanja novaca, mogao je, kad je trebao platiti račune, a ne bi imao dovoljno srebra, smanjiti težinu novca, ili povećati omjer manje vrijednih primjesa u kovanici (uglavnom bakra). Vladari su činili oboje. Zbog toga je pravo kovanja bilo veoma unosno (kao i danas).

Raspadom karolinške države počele su nove države kovati vlastiti novac, isprva u istom sustavu. No manje ili veće razlike u privrednoj snazi zemlje i gramzljivosti vladara, dovele su do razlika u količini srebra i težini novčića koji su i nadalje nosili ista imena.

Feudalizam je doprinio i tome da su se umnožili nosioci prava kovanja novca: biskupi, feudalni gospodari, gradovi itd. Istovremeno bi u Europi radilo i po nekoliko stotina legalnih kovnica, kojima treba pridodati i ilegalne.

U nedostatku zajedničke osnovne mjerne jedinice (ETALONA), svaka je kovnica imala svoju, koje su sve bile približno iste ali su se i razlikovale.

Tako da libra (funta) srebra jednog grada nije bila iste težine onoj drugog grada. U XI. st. pad vrijednosti novca doveo je do toga da su se novci počeli vagati. Razne kovnice kovale su kovanice različitih težina od 0,50 gr. do 1,50 gr., tada ih je u jednu funtu išlo 400 .


MARKA
I preciznost mjernih instrumenata bila je problem, te se nije mogla postići ujednačenost težina svakog pojedinog novčića, pa je uvedeno kovanje "AL MARCO" - po tezulji; tj. broj kovanica iskovanih od jedne MARKE srebra morao je odgovarati normi unatoč različitoj težini svake pojedine kovanice.

MARKA je bila obračunska jedinica (tj. nije postojao otkov te vrijednosti) težina je bila 2/3 funte, a odnos: 1 MARKA = 2/3 FUNTE = 8 UNCI = 16 LOTA (LOT odgovara ŠILINGU,SOLIDU) = 192 DENARA. Postojali su i drugačiji sustavi npr. 1 marka = 160 feninga/denara.


GROŠI
Stalni pad vrijednosti novca, nije pogodovao trgovini i ugovaranju poslova. Trgovci nisu htjeli primati niti tegliti sa sobom bezvrijedan novac. To je dovelo do toga da su u Francuskoj i sjevernoj Italiji u prvoj pol. 13. st. uvedeni "deblji denari" (DENARIUS GROSUS) ili GROŠI.

Uz ove su zadržani i stari denari koji su se sad nazivali mali denari, denari parvuli. Vrijednost groša, npr. u Veneciji, nastojala se održati, dok su parvuli i dalje devalvirali, tako da se odnos vrijednosti ova dva novca tijekom vremena mijenjao.

Unatoč feudalnoj razdrobljenosti Europe, i mnoštvu novčanih sustava, trgovina je činila svoje. Bolji su novci kružili Europom i istiskivali slabije, te prisiljavali vladare da svako toliko revalviraju svoje novčane sustave.

U Tirolu, Meranu, su od 1271. počeli isto kovati teže novce tzv. KRAJCARE, koji su vrijedili 4 feninga.

Stari mjerni sustav je i nadalje očuvan: 1 obračunska funta (libra) = 20 šilinga (solida) = 60 krajcara = 240 feninga (denara).

U ovo vrijeme spada i porijeklo DUKATA i GULDENA - zlatnika.


ZLATNICI
Kako je težina zlatnika bila 12 puta vrednija od iste težine srebrnjaka, zlatnici su bili pogodnije sredstvo za međunarodnu trgovinu i veće obračune.

Historijat kovanja zlatnika prije pojave dukata, za nas je zanimljiv i stoga što će nam omogućiti shvaćanje monetarne situacije u Hrvatskoj u vrijeme narodnih vladara.

Kao i svagdje u feudalnoj Europi novac prvenstveno služi za međunarodnu trgovinu. A hrvatski vladari imaju novčani priljev od dalmatinskih gradova, koji svoja podavanja isplaćuju u bizantskoj valuti, isprva zato što su barem nominalno u sastavu Bizanta, ali i kasnije, kada su u sastavu hrvatske države.

Od 9. do 13. st. u zapadnoj Europi se nisu kovali zlatnici, bilo je tek nekoliko sporadičnih pokušaja, uglavnom u Španjolskoj, i to imitacija arapskih zlatnika.

U Europi je zlatnike kovao Bizant, koji je nastavio s kovanjem prijašnjih rimskih nominala. U 4. st. naše ere, Konstantin Veliki, nakon reformi provedenih u Carstvu, uvodi zlatni solid, koji je sadržavao 4,48 g. čistog zlata. Uz njega se kuju i semiens, polovina solida, te triens, trećina solida. Nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, Istočno rimsko carstvo - Bizant nastavlja s kovanjem ovih zlatnika.

Jedan zlatni solid vrijedio je 12 denara, dok je jedna libra (funta) srebra vrijedila 20 solida, te otuda nastaje i budući odnos: 1 funta = 20 solida, 1 solid = 12 denara. Tako daje srebrni solid težina srebra koja vrijedi 1 zlatni solid.

Ovaj je solid bio općeprihvaćeno međunarodno sredstvo plaćanja. Te se u europskim i našim dokumentima navodi i kao bezant.

Nakon 640. g. počinju muslimanska osvajanja. Već 694.g. kalif Abd-el-Malik daje kovati zlatni novac po uzoru na bizantske solide, ali s islamskim natpisima. To je muslimanski DINAR, koji (zajedno s manjom srebrnom jedinicom DIRHEMOM, - naziv prema grčkoj drahmi, dok je naziv dinar potekao od staroga rimskog denara) počinje konkurirati SOLIDIMA. Na zapadu se taj "DINAR" često naziva MANCUS.

Nakon višestoljetnog zaostajanja Europe, tzv. "mračnog srednjeg vijeka", počinje buđenje, i to u onim krajevima Europe koji su najbliži arapskom svijetu. Nekoliko će stoljeća države Iberskog poluotoka, kasnije ujedinjene u Španjolsku i Portugal, predvoditi u razvoju Europe.

Tu će nastati prva sveučilišta i prvi prevodi antičkih klasika. Neki su spisi antičke znanosti imali veoma krivudav put dok su došli do nas. Tako su neki s grčkog originala bili prvo prevedeni na srednjovjekovni sirijski, s njega na arapski, te zatim na srednjovjekovni španjolski, pa tek onda na latinski -koji je bio jezik europske znanosti sve do 18. st.. Da bi tek tada bili prevedeni na suvremene europske jezike.

Ovom buđenju Europe i Hrvatska je dala svoj doprinos, između ostaloga u osobi Hermana Dalmatinca, koji u XII. st. prevodi grčka djela, ali i arapska, koja su ujedinila antičke grčke i rimske spoznaje s onima Perzije, Indije, Egipta i Kaldeje, te dala i vlastiti doprinos. Herman Dalmatinac je ne samo prevodio već i komentirao ova djela, no k tome i pisao vlastita.

Novom poletu Europe pridonijeli su kontakti s još postojećim muslimanskim državama na Iberskom poluotoku, kao i arapske knjižnice gradova koje su kršćani tek nedavno preosvojili od muslimana.

Razlozi zbog kojih europske države ne kuju zlatnike leže u kulturnom i ekonomskom nazadovanju Europe, ali i u nedostatku zlata. Zlato do muslimanskog svijeta stiže iz Afrike. Od tog zlata kuju i svoj novac Almoravidi, marokanski osvajači Španjolske. Njihov novac MORABATI postat će MARAVEDI, što će kasnije biti obračunska jedinica u Kastilji.

Do polovine 11. st. novac se i u najnaprednijim krajevima Europe rijetko koristi. On se u dokumentima navodi kao obračunska jedinica, ali iza toga redovito stoje izrazi poput "in rem valentem" (ili neki drugi s istim smislom) a to bi u prevodu značilo - vrijednost naplativa u naturi. Kadkad se i precizira: u žitu, sušenoj ribi, u konjima i si.

Buđenje trgovišta počinje oko 1000. g. u Španjolskoj i mediteranskim zemljama Europe, dakle upravo u onim krajevima koji su u najtješnjoj vezi s arapskim svijetom.

Prva su od 11. st. španjolska kraljevstva najprije stavljala u opticaj muslimanski zlatni novac; zatim kovala zlatnike, oponašajući potajno muslimanski novac koji se svugdje prihvaćao; nakon toga kovala otvoreno "mancuse" ("mancus iz Barcelone"), u potpunosti podržavajući oblik, uključujući citate iz Kurana; kasnije se smatralo primjerenim zamijeniti kuranske kršćanskim citatima, ali napisanim na arapskom (to dokazuje važnost vanjskog izgleda nekog novca da bi bio općeprihvaćen); i naposljetku 1175.g. Alfons VI Kastiljski, saznavši da je muslimanska kovnica u Murciji prestala s radom, odlučuje kovati zlatnike sa svojim imenom.

Ipak obično se govori kako se kovanje zlatnika u Europi vratilo tek oko 1250. To je i istina: španjolske kovnice zlatnika (isto kao i sicilske Fridrika II) marginalne su pojave koje na neki način više produžavaju muslimansko prisustvo nego li što najavljuju procvat kršćanske ekonomije...

Na Siciliji je car Fridrih II počeo kovati zlatnike 1231.g. Taj je car svoju prijestolnicu iz Njemačke preselio u južnu Italiju i Siciliju, upravo na mjesto dodira islamske i kršćanske civilizacije, kontakte kojih je podržavao.

No njegov je novac nestao s njim.

Ubrzo su slijedili zlatnici Genove, zatim Firence (3,5 gr.), a po uzoru na Firencu i Venecija počinje kovati svoje zlatnike DUKATE - (po ducatus - vojvodstvo Venecije, otuda i dužd - duka = vojvoda).

Firentinski FLORINI i venecijanski DUKATI dugo su vremena bili pojam zlatnika, i drugo ime za zlatnike.
Venecijanski su DUKATI to ostali i danas, naročito u istočnim krajevima Europe i Otomanskom carstvu, s kojima je Venecija trgovala, održavajući stalno vrijednost svog novca.

Tip FLORENA odnosno DUKATA bio je i njemački GULDEN, koji se zvao i GOLDGULDEN, javlja se u XIV.st. Kasnije postaje obračunska jedinica.

1 gulden = 60 krajcara po 4 feninga = 240 feninga, dakle opet sustav libre.

Ime FLORINA sačuvano je u mađarskoj FORINTI. Interesantno je da su ugarski florini - forinti, bili cijenjeno sredstvo plaćanja i rasprostranjeni u Europi. Njihov ugled potvrđuje i to što se ne samo upotrebljavao, već su po uzoru na njega kovani tijekom XVI i do XVIII st. novci u Danskoj zvani "ungersk gylden". Drugo ime za ovaj danski novac bilo je početkom 18. st. DUKAT SPECIES, koji se razlikovao, od druge vrste zlatnika zvanog dukat kurant, po tome što je bio teži, (tj. imao više zlata). Ovi danski "ugarski" dukati razlikovali su se ponešto od pravih mađarskih koji su bili neznatno kvalitetniji.

POLJSKI su ZLOTI opći naziv za zlatnik, ali i naziv za obračunsku jedinicu od 30 groša, po kojoj se u poljskoj numizmatici naziva cijelo razdoblje od renesense pa do 18.st. Prvi poljski zlatnik bio je dukat Vladislava Kratkog iz 1320., kada započinje redovitije kovanje zlatnika, od Zygmunda (Sigismunda) I kuju se ugarski dukati, vrijedni 40 groša, koji da bi se razlikovali od obračunskih nose ime CRVENI ZLOTI.


TALER, TALIR, TOLAR, DOLAR, DALER
Porastom privredne aktivnosti i snage, pojavila se ponovo potreba za težim srebrnim novcima. Kovali su ih u Austriji nadvojvoda Maximilijan 1479.g., a njegov brat Zigmunt u Tirolu 1484., no samo kao spomen novac. Trebali su odgovarati zlatnim guldenima od 60 krajcara, iz jedne marke srebra kovano je 8 komada tog novca.

Ime su dobili po prvim većim serijama kovanim od 1518. g. u Jachimovu u Češkoj, njemačko ime mjesta je Joachimstal, otud su ih zvali: JoachimsTALER, ili skraćeno TALER.

U obliku talar, talir, ali i TOLAR, nalazimo ih i u našim dokumentima. Otud i ime današnjeg slovenskog novca. U skandinavskim zemljama izgovarali su to ime DALAR, dok su ga Englezi, a po njima i Amerikanci, izgovarali DOLAR.

AMERIČKI DOLAR nastao je u XIX. st., po uzoru na španjolske kolonijalne talire, koji su u to vrijeme bili kovani u španjolskim kolonijama, po njima je i dobio ime.

Američke su zlatnike od 10 dolara nazivali i "orlovi" (eagles), prema prikazu na njima, slično kao što su "hrvatski novci" bili nazivani "numus martius", tj. kune. I BUGARSKI LEVI imaju ime po grbovnom simbolu, Bugarskom lavu, (kovani su nakon stjecanja nezavisnosti od Turske). U sva tri slučaja, radi se o simbolima nacije, i američki je orao simbol američke demokracije, to je u stvari orao rimske republike, nastavljačima koje su se pisci američkog ustava smatrali.

Američki su dolari bili radije primani od španjolskih, iako su imali manji sadržaj srebra. Razlog je tome bio taj što su bili svjetliji. Zato su mnogi otkupljivali španjolske talire i odnosili ih u američke kovnice gdje bi ih prekovali, i na razlici u srebru zaradili 2-3 dolara na svakih sto pretopljenih talira.


ŠKUDE, ESCUDO, SCUDATUS, ECU
Srednjovjekovna je Francuska bila jedna od vodećih zemalja Europe. Raspadom Karolinškog obnovljenog Zapadno-rimskog carstva, Francuska postaje zasebna kraljevina, zamjenjujući svoje staro ime Galia, za novo Franačka, prema novim germanskim vladarima - Francima.

No galsko stanovništvo stare Galije, bilo je tijekom rimske vlasti romanizirano, a tijekom barbarskih provala, seobe zbjegova pomješale su i starosjedioce, tako daje jedini svima razumljivi jezik bio iskvareni (vulgarni- pučki) latinski jezik. Iz kojega se razvio srednjovjekovni francuski. Ovaj je jezik ubrzo počeo govoriti i onaj dio germanskih Franaka koji se naselio u negdašnjoj Galiji. Nakon smrti Ljudevita Pobožnog, (to je onaj car, koji je ratovao s našim Ljudevitom Posavskim), njegovi sinovi ratuju i dijele carstvo. Franci iz Galije, koje se sada zove Franačka - tj. Francuska, traže da ugovor sklopljen u Strasburu (842.g.), o podjeli carstva, bude i na njihovom - ne više germanskom već romanskom jeziku, to je znamenita Strasburška zakletva (Serment de Strasbourg).

Francuska je slijedila, (a ponekad i predhodila), razvoj evropskog novčanog sustava. Osnovna mjerna jedinica bila je libra (na francuskom LIVRA). Dijelila se na solide (fr. su, sou) i marke (koje su u francuskoj činile pola livre), kovani novac bio je denar (fr. denier). Kao i drugdje težina i sadržaj srebra stalno je opadao. Prvi groši su uvedeni u Francuskoj, reformom Ludovika IX. Svetog 1226. g. te Francuska postaje uz sjevernu Italiju drugi centar širenja groša po Europi.

Isti je vladar 1266. započeo kovanjem prvih francuskih zlatnika, dakle poslije Firence i Venecije. Bili su to zlatni denari (denier d'or); teški 4,2 gr. Drugi nazivi ovih novaca bili su: ćcu d'or, ecu a angel, u prevodu to bi značilo: zlatni štit, zlatni anđeo. Naziv zlatni štit (ecu d'or) dobili su po prikazu štita na novcu.

Latinski riječ štit glasi SCUTUM, te su prema latinskom obliku, SCUTATUS, i njegovoj iskvarenoj varijanti SCU-DATUS, dobili ime ovi, a i drugi novci koji su se po uzoru na njih kovali u europskim zemljama.

Već 1311. kuje se opet takav zlatnik, težak 4,2 gr. što odgovara vrijednosti ondašnje novčane livre srebra, tako da je to prvi materijalizirani otkov livre. Njegovo ime je "le denier d'or a l'angel", a kasnije se pojavljuje pod raznim nazivima (ecu - štit; lis - ljiljan; mouton - ovca; franc - franak). Tako bi ovaj zlatnik u stvari prvi nosio ime FRANAK.

Reformom Ludvika XIII, 1641.g. uvode se u francuskoj prvi TALERI pod nazivom "ecu blanc", "ecu d'argent", ili "Louis d'argent". To su dakle srebrni škudi, to kovanje srebrnih nominala koje imaju nazive i bar u početku iste vrijednosti kao zlatne, pojavljuje se i drugdje u Europi (srebrni gulden, dukaton).

Ovi srebrni škudi vrijednošću isti, ili približni talirima, kovani su i u drugim zemljama. Nama su naročito zanimljivi venecijanski i dubrovački škudi, koji se najčešće i spominju u našim dokumentima.

No kod srebrnog se škuda, naziv u dokumentima često miješa s onim talira, upravo zbog njihove približno iste vrijednosti.

I današnji PORTUGALSKI ESCUDO, nosi naziv prema portugalskom otkovu ovakova novca.


KRUNE
Čest naziv novca u današnjoj Europi jest KRUNA, dapače bilo je i prijedloga da se i hrvatski novac tako nazove.

Taj naziv nose novci: ŠVEDSKE, DANSKE, NORVEŠKE, ISLANDA, te bivše ČEHOSLOVAČKE.

Porijeklo naziva svih novaca koji se zovu "kruna" je po prikazu krune koja je na njima, ili je pak bila na prvim nominalama tog imena.

Novčani sustavi skandinavskih zemalja slijedili su uglavnom europske, uz neke specifične mjere.

U Danskoj i Norveškoj 1 funta (pund) = 2 marke = 16 Ore (ili ore - unca) = 32 skilling = 48 ortug = 480 penning (fening, penny = denar). Pound = 432 gr., Penning = 0,9 gr. Švedska je imala nešto drugačiji sustav.

Talir se, kako smo već rekli, u skandinavskim zemljama zvao daler.

Tijekom povijesti u ovim se zemljama nekoliko puta kovao novac s likom krune i bio nazivan tim imenom.

Međutim, porijeklo današnjih kruna u ovim zemljama potječe iz 1873. g. kad su se Danska i Švedska ujedinile u monetarnu uniju; 1875. uniji pristupa Norveška. Do 1940. unija obuhvaća i Island koji je dio Danske. Tijekom II. svj. rata Island se odvaja od Danske, ali zadržava naziv novca. Članica unije od 1925. bila je i Estonija.

Sustav se bazirao na zlatnom paritetu, I svjetski rat i kriza 1929 - 1934. razbija uniju jer njene članice ne mogu održati paritet, te različitim tempom devalviraju svoj novac.

No sve su članice, osim dakako Estonije, zadržale ime novca.

U našim dokumentima KRUNE se javljaju u drugoj polovini 14. st. kao denarius coronatus, to je ugarski denar koji kuje kralj Ljudevit L, i kasnije, njegova kći kraljica Marija. Na njemu je lik krune i odatle mu ime.

Taj jedan od najvećih vladara Europe, koji je proširio svoje kraljevstvo od Jadrana do Baltika, a na Jadranu do Drača, nastojao je nametnuti svoj novac i u Hrvatskoj. Međutim Hrvati mu to nisu dopustili. On čak piše pismo zagrebačkom biskupu, u kojem ga moli da svojim autoritetom utječe na hrvatsko plemstvo, kako bi prihvatilo zajednički novac, što mu međutim nije pošlo za rukom.

Nije imao muškog potomstva, pa nakon njegove smrti izbijaju u Hrvatskoj i Ugarskoj građanski ratovi, dok se Poljska odvojila zahtijevajući da Poljskom može vladati samo ona kćer koja će u Poljskoj stolovati. Tako je u Poljsku otišla njegova kći Jadviga, koja se kasnije udala za litvanskog kneza Jagela, te od njih potječe poljska vladarska kuća Jagelovića. Iz koje će nekoliko vladara kasnije vladati u Hrvatskoj i Mađarskoj. Majka Jadvige i Marije bila je Kotromanićka, tako su ove dvije kraljice imale i hrvatske krvi.

Brak Jadvige i Jagela doveo je do unije kraljevine Poljske i Velikog vojvodstva LITVE. U to je vrijeme Litva obuhvaćala i zemlje koje su Litvanci osvojili, najviše na području nekadašnje Kijevske Rusije (između ostaloga današnju Bjelorusiju i sjevernu Ukrajinu), te Litvancima srodne Latvijce. Tako su i ovi narodi bili obuhvaćeni poljskim novčanim sustavom. Nakon što su došli pod Rusko carstvo, koristili su i ruske novce. Tijekom slobode između dva svjetska rata, Litvanci su uveli novu novčanu jedinicu LIT, a LATVIJCI LAT. Ova imena ne moramo posebno tumačiti.

Nama međutim vladavina prve sestre Marije nije donijela dobra zbog građanskih ratova koji su nastali. Za našu monetarnu povijest ona je značajna, jer je ukinula kovanje hrvatskih banovaca.

U doba kraljice Marije (g. 1382-1392) kuju se novi dena-ri koji na naličju nose krunu, odatle im naziv "corona" ili "coronas".'Takav se novac kuje i u kraljevskoj kovnici u Zagrebu. Po 100 takovih denara računa se na jedan floren toga doba.

Kovanjem ovih kruna nestaje neko vrijeme neovisni hrvatski monetarni sustav. Ova je izmjena išla postupno. Prvo su s banovaca koje su još uvijek kovali banovi, skinute KUNE. Da bi tek zatim bio uveden i zajednički novčani sustav s Ugarskom. Ali tek poslije krvavih ratova, u kojima se Bosna praktički odvojila od Hrvatske.

U našim je krajevima u opticaju u 17. i 18. st. i mletačka kruna. Ona se naziva benetačka korona, ali i škuda: coronatus seu scudatus venetus. Radi se o mletačkim škudama s krunom iznad štita, kovanim po uzoru na slične francuske.

Austrijska kruna vuče svoje porijeklo od kronentalera koji su Habsburgovci u 18. st. kovali za Južnu Nizozemsku, tj. današnju Belgiju, kojom su tada vladali, od 1790. kuju ga i za svoje alpske zemlje.

Tijekom napoleonskih ratova kronentalere kuje i Engleska za plaćanje svojih trupa u Njemačkoj.

Monetarni sustav Austrije iz konca XVIII. I početka XIX. st. temeljio se na monetarnoj instrukciji iz 1750. g.

Ona je normirala da se iz jedne kelnske marke ima isko-vati 20 guldena, tj. iz jedne bečke marke 24 guldena. Austrijski talir činila su dva guldena po 60 krajcara. U Ugarskoj jedan se gulden tj. florin, ili kako su ga Mađari nazivali forint, dijeli na 40 POLTURA po 2 i 1/2 ugarskih denara, tj. na 100 ugarskih denara.

POLTURA je slavenski brojčani izraz, tako se naziva i poljski novac. Označava jedan i pola nečega. U hrvatskoj uz ovaj izraz srećemo i poldrug. Jedna poltura vrijedi jedan i po krajcar (jedan i POL-DRUGog, ili POL - TORog, utorak je drugi dan u tjednu).

Nakon "revolucije" 1848. kao nastojanje da se monarhija reformira u skladu s novim, kako unutrašnjim tako i vanjskim, političkim odnosima, u Austro-Ugarskoj monarhiji dolazi do reforme novčanog sustava. Novac se kuje po tri sustava koji se međusobno razlikuju: Prvi je sustav namijenjen trgovini s Levantom, u kojemu se kuju dukati i levantin-ski taleri s likom Marije Terezije. Zatim zlatne krune (10. g. čistog zlata) i savezni taleri (Vereinstaler) za trgovinu s državicama njemačkog trgovinskog saveza. Te za unutrašnji promet, guldeni, koji se dijele na 100 novih krajcara (Neukreuzer), po ugarskom sustavu.

Austro-ugarska KRUNA potječe iz reforme iz 1892.g. Ova KRUNA nema ništa zajedničko s prijašnjim krunama, koje su kovane na području Austrougarske monarhije. Zbog priljeva velikih količina srebra iz Amerike, pala je cijena srebra, što je izazvalo i gospodarske štete, pa se monarhija odlučuje na novu reformu. Ukida se, kao i u velikom broju drugih država, bimetalni sustav, te sada podlogu novčanog sustava čini isključivo zlato. Jedna kruna sadrži 0,304878 g čistog zlata. Dijelila se na 100 halera, stari je gulden vrijedio 2 krune, a krajcar 2 halera. U svakodnevoj praksi se i dalje računalo na guldene, tj. rajnčike (jer su bili rađeni u rajnskom sustavu), i krajcare do I svjetskog rata.


FRANAK
Nakon gorespomenutog FRANKA iz 1311., u Francuskoj je još nekoliko puta kovan novac koji je nosio to ime. To su bile novčane jedinice različite vrijednosti, shodno reformi novčanog sustava, iz koje su proizašli (npr. zlatni franak 1360., srebrni franak 1575.).

Francuska je revolucija isto bila uzrokom nekoliko novčanih reformi, 1793. pokušano je livru podvrći DECIMALNOM sustavu. Da bi 1795. preimenovali livru u FRANAK. To se zbilo 7. 4. 1795. tj. po revolucionarnom kalendaru 18. germinala, zato Francuzi ovaj novac nazivaju "le franc germinal".

1803. Napoleon kuje zlatnik od 20 franaka - NAPOLE-ONDOR (Napoleon d' or"), po uzoru na novce Luja XIII iz 1641.g., LUJDORE (Louis d'or), zlatnike u vrijednosti 10 ondašnjih livri, nazivanih još i PISTOLIMA.

Francuski novčani sustav iz 1803., uz neke sitne izmjene ostao je nepromijenjen do I svjetskog rata. Odigrao je veliku ulogu u povijesti novca. Raširio se i u mnogo drugih zemalja, prije svega zahvaljujući tzv. "latinskoj monetarnoj uniji", čije je osnivanje 1865. potakla Francuska. Prve članice bile su Francuska, Belgija, Švicarska i Italija. Unija se zasnivala na zlatnom paritetu franka, tj. 1 franak = 9/31 g čistog zlata (0,290 322 5 g).

Uniji kasnije prilazi Grčka (1869.g.), a novac kovan u nominalama koje odgovaraju stopi franka počinju kovati faktički i mnoge druge države, tako Rumunjska (1867.g.), Španjolska (1868. g.), Finska (1877.g.), Srbija (1878.g.), Bugarska (1888.g.), Venecuela (1891.g.), Litva (1922.g.), Poljska (1924.g.), Albanija (1925.g.). Mnoge su Južnoameričke zemlje kovale novce čiji su umnošci odgovarali stopi franka, tako Kostarika, Gvatemala, Honduras, Nikaragva, San Salvador, Argentina, Paragvaj, Ekvador, Peru čiji je peso vrijedio 5 srebrnih franaka. Perzija je dugo vremena (od 1879.) kovala zlatnu monetu vrijednu 10 franaka.

ŠVICARSKI FRANAK potiče iz 1798. g. kada je Francuska podvrgla Švicarsku pod svoj protektorat, načiniv-ši od nje jedinstvenu Helvetsku Republiku. Tada je po uzoru na francuski sustav načinjen švicarski (1 srebrni franak =10 bačena po 10 rapena = 100 rapena). 1803. Napoleon ponovo prekraja Švicarsku u federaciju. Na Bečkom kongresu 1815. priznata je Federaciji neutralnost. Današnje konfederativno ustrojstvo bazira se na konstituciji iz 1874. g. Od 1803. do 1850. razni su kantoni imali svoje vlastite novčane sustave, da bi 1850. bio ponovo uveden jedinstveni sustav koji je potpuno odgovarao francuskom, jedan je švicarski franak vrijedio kao i francuski i dijelio se na 100 centima koji su se običajno nazivali i rapeni (rapi).


ZAKLJUČAK
Razvoj zapadnoeuropskih novčanih sustava zasnivao se na mjernom sustavu preuzetom još iz Babilona. Zadnja država koja se služila tim sustavom bila je Velika Britanija, koja je tek 1971.g. prešla na decimalni sustav. Ta je godina bitna za povijest novca i zbog još jednog značajnog događaja, te je godine Richard Nixon u Sjedinjenim Američkim Državama ukinuo zadnje ostatke zlatnog standarda.

Vrijednost novca neke zemlje više nije stvar količine plemenitog metala sadržanog u tom novcu. Danas smo svjedoci postupnog nestajanja i vrste novca koju u ovom radu nismo obrađivali, jer je nosila ime po kovanicama, čiju je zamjenu predstavljala, a to su banknote ili papirni novac.

Ipak i danas imena novca pojedinih zemalja i dalje nose tradicionalne nazive, čije se značenje možda zaboravilo, ali je ostalo znamenje, tj. njihovo simboličko značenje koje su tijekom upotrebe zadobili za povijest svoje zemlje.

Kada su narodi čija je novčarska tradicija bila prekinuta, ponovo počeli izdavati novac, npr. Židovi i Grci. I oni su izabrali ime za novac koje je za njih bilo znamenito; izbor je pokazao i politička stremljenja. Grci nisu izabrali novac Bizanta nego starogrčku DRAHMU, željeći se prikazati nasljednicima stare Helade, dok su Izraelci izabrali ime novca svojih kraljeva i još više svojih ustanaka protiv tuđinske vlasti - ŠEKEL.

Pomalo je čudnovat izbor Albanaca, koji dajući svom novcu ime LEK po Aleksandru Velikom, podsjećaju da je njegova majka porijeklom iz Albanije. Odnosno neke ilirske zemlje na području današnje Albanije. Ali istovremeno se sjećajući i svog nacionalnog heroje Skender bega, čije je ime isto jedan oblik imena Aleksandar.

Prateći razvoj novca možemo zapaziti dvije međusobno suprotne tendencije, s jedne strane pokazuje se težnja da u unutrašnjem prometu manje vrijedan novac istiskuje iz svakodnevne upotrebe onaj vredniji, dok se u međunarodnom prometu nametao bolji vredniji novac sa većom količinom plemenitih metala.

Ove dvije tendencije su dovele do toga da su različite kovnice kovale novce pod istim imenom, ali tom bi novcu postupno, različitim tempom za svaku kovnicu, opadala njegova unutarnja vrijednost, tj. sadržaj plemenitih metala, ali i težina, tako da su se pod istim imenom u raznim krajevima Europe krili novci različite vrijednosti. Svako toliko kada bi privredni rast doveo do porasta međunarodne trgovine, javila bi se potreba za općeprihvaćenim sredstvom plaćanja, a to nisu mogle biti lokalne obezvrijeđene valute. Zbog toga su, prvo ekonomski najrazvijenije zemlje uvodile kovanje novih reformirane sustave, koji su često, ali ne uvijek, bili pokušaj obnove starijih sustava. Kovanice tih novih sustava, s većom unutarnjom vrijednošću, bile bi rade prihvaćane i u zemljama koje su kovale stari obezvrijeđeni novac. To je uzrokovalo pad prihoda lokalnih kovnica, pa su i one morale uvoditi vrednije otkove, odnosno prihvatiti međunarodno prihvaćene sustave. Držanje u opticaju vrednijih otkova bilo je moguće samo ukoliko su postojali rudnici, koji su mogli davati dovoljno plemenitih metala potrebnih za nove emisije novca, ili ukoliko se proizvodila, ili se trgovalo s traženom robom, te bi se tako plemeniti metal dobivao natrag. Doba privrednog procvata i privredne stabilnosti, koji su omogućavali stabilnost novčanog sustava, nisu trajali vječno, te su i ekonomski najbolje stojeće zemlje morale devalvirati svoj novac.

Ovi gospodarstveni usponi i padovi, uzrokovali su i mnoge smjene novčanih sustava. Novi novčani sustavi uvodili su i nova imena novca, ali su i zadržavali stara, koja nisu uvijek zadržavala isti položaj u sustavu, koji su imala ranije. Praćenje svih ovih promjena nije moguće u jednom članku.

Autor: Aleksandar Benažić
Izvor: Obol br. 46, Zagreb, 1994.

Ključne riječi: novac, ime, Europa
Keywords: currency, name, Europe
English title: How did European Currencies got their Names



Post je objavljen 28.11.2009. u 16:36 sati.