Pregled posta

O Slovencima ...

Najprije moram reći riječ dvije o jednom velikom čudu! Naime, da se u ovih godinu dana otkako su nas Slovenci počeli prcati u zdrav mozak nisam u svom stilu “raspištoljio” na blogu (mrak bi rekao “puk’o ko kokica” ;-) i počeo im skidati sve redom – eeee, to (mi) je veliki uspjeh :-)

A u stvarnom životu sam se raspištoljio N puta, od kojih posebno pamtim dvije situacije - jednu na samom početku ove priče (negdje je to bilo početkom godine) kad se neki telac-prodavač u Plodinama namjerio ući sa mnom u diskusiju da “zašto ja bojkotiram slovenske proizvode”, a druga je bila nedavno, kad je na Dnevniku Jaca objavila da Hrvatska prihvaća arbitražni sporazum a što mi je temeljito upropastilo večeru (i rezultiralo s puno pitanja od strane mog sinčine: “tata, tata, što ti je”)

A da se svaki pravi Hrvat zbog ove situacije raspištoljiti treba i mora – to za mene uopće nije sporno! Jer, Slovenci nam pokušavaju napraviti isto šti i Srbi – UKRASTI HRVATSKI TERITORIJ! Jasno, razlika je u “količini” (što bi englezi rekli scale), i “načinu” jer Slovenci to rade “u finjaka” (nisu oni Balkanci pa da takve stvari rješavaju oružjem), ali da vam pravo budem iskren, zbog toga su mi još i mrži!

Oćeš hrvatski teritorij?

Uzmi brate lipo pušku, dođi, pa da vidimo!

Ali, kao što rekoh, Slovenci nisu Balkanci već su Slovenci pičkice, i zato oni to rade “u fino” – na “evropski” način.

No, nisu Slovenci jedini razlog da se čovjek u ovoj situaciji raspištolji. A, jok malac. Ne znam za vas, ali ja se vrlo dobro sjećam Sanaderovog odlučnog: “Ni djelić hrvatskog teritorija nećemo mijenjati za ulazak u EU”. Valjda ga zato više i nema u ovoj priči :-). Ali bez obzira na to, kad se sjetim što su HDZ i njegovi “odličnici”, od kojih su mnogi još i danas aktivni u politici, radili Ivici Račanu kad je potpisao sporazum s Drnovšekom (a koji je, bar tako kažu ljudi koji znaju, bio čak i povoljniji od ovoga što nas sad čeka!), e odma’ mi se stisne štumak.

Kad se sjetim one hajke, onog nacionalističkog preseravanja u najčišćem obliku, i koliko je taj rusvaj stvorio problema Račanu u obavljanju njegovog premijerskog posla, i kad sad vidim te iste hadezeovce kako “apeliraju na nacionalni interes” … momentalno mi poiskaču svi osigurači :-)

Zato posve shvaćam Zorana Milanovića i njegovu želju za isprikom Jadranke Kosor zbog HDZovog tadašnjeg ponašanja – ja bi tražio od svakog pojedinačno (od onih koji su i tada bili aktivni: npr Šeks, Bebić, Hebrang) da izađe na govornicu i osobno se ispričaju hrvatskom narodu što su eto, prije osam godina bili glupi, ali danas su se opametili i mole za naš oprost :-)

Ali, to, naravno, u politici tako ne ide i politički gledano, taj zahtjev Zorana Milanovića je bio teški gaf. Iliti, sasvim je nebitno “iskakanje osigurača” i ko je bio u pravu a ko je bio u krivu prije osam godina, ovdje pričamo o ozbiljnim stvarima i potrebno je primijeniti maksimalno racionalan pristup.

Racionalno gledajući stvar, nema se tu što puno pričati jer stvar je jasna: trebamo se odlučiti hoćemo li “dati guze” (odnosno, nekih 60-ak kilometara kvadratnih hrvatskog mora) u zamjenu za članstvo u EU.

Jer, to je ono na što se cijela priča svodi. Neki kažu da nije sve tako crno i da hrvatski teritorij nitko neće uzeti, da imamo dobar case u skladu s međunarodnim pravom, i svašta još kažu – ali, to su optimisti. Doduše, i ja sebe ubrajam u optimiste, ali ovdje optimist nisam. Ja bih čak rekao da se po ovom pitanju ubrajam u pesimiste jer mislim da ovih par desetaka km kvadratnih nije ništa prema onome što će nam Slovenci složiti nakon što dobiju vezu s otvorenim morem pa pokrenu pitanje iskorištavanja prirodnih resursa na Jadranu! Malo se o tome priča, premalo po mom mišljenju. Jer, ako bih još i prežalio tih par desetaka km kvadratnih, da nam Slovenci počnu dizati naftne i plinske platforme po Jadranu – e to ne bih izdržao!

Ukratko – situacija je TEŠKO SRANJE, dobrih rješenja NEMA i sad je samo pitanje što učiniti?

I pitanje svih pitanja – ratificirati sporazum u ovakvom obliku ili ne?

Da ste me pitali prije petnaestak dana, ja bih bio vehementno protiv ratifikacije i smatrao bih to činom veleizdaje, no jedan poduži razgovor s ćaćom mi je dao misliti i danas spadam u “neodlučne” (neodlučan iz razloga što još nisam prikupio sve potrebne informacije!). Kako je to ćaća (citiram otprilike po sjećanju) lipo rekao: “Hrvatski ponos? Kakav ponos? Na što to mi možemo biti ponosni? Pa pogledaj samo  kako nam država izgleda: privatizacijska pljačka, mito i korupcija na sve strane. I sad ćemo tjerati mak na konac radi niti jednog promila hrvatskog mora i zbog toga za pet godina odgoditi ulazak u EU koja nas jedina može spasiti”.

Tako nekako je to meni rekao ćaća i dobro je rekao. Primjer “patriotske inverzije” – u ovoj situaciji je vjerojatno “patriotskije” dati taj komadić mora Sloveniji i time osigurati bolju budućnost unutar EU negoli staviti “očuvanje hrvatskog teritorija” kao vrhovni patriotski princip i svima poručiti: “ne damo ni milimetra, ko vas jebe”.

I time dolazimo do zadnje stavke u ovoj priči – tko u ime Hrvatske ima pravo tako nešto odlučiti?

Odgovor je, po mom skromnom mišljenju, jedan i jedini mogući – hrvatski narod (ok, državljani Republike Hrvatske, da budemo politički korektni :-).

Jasno je meni da bi mnogi rado “zaobišli” narod pri odlučivanju o tako krucijalnom pitanju i stvar povjerili u “provjerene” ruke tehnokratske elite. Neki će reći da je tako “bolje” jer u sadašnjem euroskeptičnom raspoloženju nema šanse da taj referendum prođe, a EU nam je ipak, jel’te, “sudbina”.

Takva priča je, drage dame i gospodo – ČISTI BULLSHIT!

Mnogo je razloga zašto je tomu taku, ali možda i najvažniji je da političke elite ove zemlje ne smiju sebi dopustiti da na svoja leđa preuzmu teret takve odluke. Ne da oni ne bi – siguran sam da bi se oni rado “žrtvovali” (naime, njima će sigurno biti dobro ovako i onako a ovako možda i uđu u povijest) – radi se o tome da bi za hrvatsku priču u Evropskoj uniji bilo pogubno da starta uz tako gadni demokratski deficit.

Jer, što će se desiti ako (kad!?) bude još gorih sranja i kad Slovenija još jače “zaore”? Pa kad cjelokupna politička elita potpuno i kompletno izgubi svaki kredibilitet. Jasno, nije da kredibilitetom i sad obiluju, ali treba reći da ovdje ipak pričamo o jednoj stvari koja je po dugoročnom značenju zasebna kategorija.

Tada nas čekaju nove “Rive”, čekaju nas novi nacionalistički likovi i sve u svemu mislim da to nikako ne bi bilo dobro.

Stoga je po mom mišljenju jedino ispravno rješenje slijediti primjer Slovenaca i o pitanju ratifikacije arbitražnog sporazuma raspisati referendum. U konačnici, s obzirom da je HDZ sto posto za, a da je već sad izvjesno da će na takvu poziciju nadoći i SDP, nekako računam da ne bi trebalo biti preteško uvjeriti građane u to da je prihvaćanje arbitražnog sporazuma za Hrvatsku najispravniji put.

A ako se narod pokaže “nerazuman” i kaže ne ...  a bože moj, (i) to je demokracija :-)

Post je objavljen 10.11.2009. u 23:10 sati.