Budući da su dosadašnji članci obuhvatili dva argumenta protiv abortusa, te najčešće prigovore/protuargumente istima, sada je moguće pregledati dva formalna, premda ne tako česta, analoška argumenta za abortus, te vidjeti zašto ga ne uspijevaju opravdati.
Prvi je često tituliran kao „Analogija violinista“, te dolazi u više oblika, premda im je osnovna jezgra zajednička. Najčešće dolazi u ovakvoj formi:
Zamislite ženu, možda usred važnog posla, možda najvažnijeg u svom životu, koju jednu večer otme skupina nepoznatih ljudi. Probudivši se u mračnom i vlažnom podrumu, odmah uoči da je privezana na veliki i bučni uređaj u neposrednoj blizini, te štoviše, čini se da dijeli uređaj s još jednom osobom – muškarcem koji izgleda kao da je u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Tada joj pristupi jedan od otmičara i kaže: „Ispričavam se što smo vas morali na ovakav način ovdje dovesti, ali nismo smjeli riskirati da nas odbijete. Ovaj muškarac s kojim ste privezani na stroj najbolji je violinist na svijetu. On boluje od neizlječive bolesti. Samo ga vaša krv može izliječiti. Morat ćete ostati priključeni s njim na ovom stroju s njim godinu dana, i onda ćete biti slobodni.
Zatim slijedi konstatacija:
Svakako mislim da ova žena ima u bilo kojem trenutku pravo prekinuti ovu terapiju i otići, a time dopustiti violinistu da umre. Ako to mislimo, kako onda ne bismo omogućili ženama pravo na abortus, kada je situacija ista ili slična?
No, argument pada iz više razloga:
1. Argument je lažna analogija:
a) Pretpostavlja paralelu otmice trudnoći. Za razliku od otmice, trudnoća se ne događa (osim u manje od 1% slučajeva silovanja) bez namjernog spolnog kontakta. Ukoliko zagovornici ovog argumenta još nisu shvatili, biološka svrha seksualnog kontakta jeste reprodukcija.
b) Pretpostavlja paralelu stanja trudnoće sa zatočeništvom u neugodnom prostoru, te ograničenom slobodom. Za razliku od slučaja u priči, trudna žena ima potpunu slobodu kretanja, te uz iznimku manjih fizičkih ograničenja, sposobna je obavljati sve zadatke kao i svi ostali ljudi.
c) Pretpostavlja da je stranac kao violinist paralelan ženinom vlastitom (nerođenom) djetetu, koje je dobilo pola svog genetičkog materijala od nje. Emocionalna veza je također različita.
2. Argument je moralno neopravdan:
Ukoliko biste se i našli u sličnoj situaciji, ne bi li bilo moralno za očekivati da žrtvujete svoje vrijeme za spašavanje ljudskog života? Nije li ljudski život vrjedniji od bilo kakve osobne preokupacije?
No, također možemo odgovoriti vlastitom analogijom:
Zamislite sljedeću situaciju:
Vozite se u automobilu kroz planinsko područje – idete na vrlo važan poslovni sastanak ili morate iz vrlo važnih osobnih razloga stići na svoje odredište što prije. Vani je zaista hladno – snijeg, poledica i sve što dolazi u paketu s tim. Odjednom ugledate nešto pokraj ceste. Znatiželjni, zaustavite se i izađete iz auta kako biste istražili. Prišavši predmetu, shvatite da je to dijete u košari, ostavljeno tu. Još je relativno toplo, stoga mora da je ostavljeno nedavno, što znači kako još ima šanse preživjeti ako ga ugrijete, ali ako ga samo ostavite ovdje vani, sigurno će umrijeti. Recimo također da ste jako udaljeni od civilizacije. Recimo da biste se morali skrbiti o tome djetetu neodređen vremenski period – možda čak i godinu dana! Recimo također da biste, ako spasite ovo dijete, propustili svoj važni sastanak.
Biste li spasili dijete? Više od toga, biste li imali moralnu obvezu spasiti dijete?
Vjerujem da je intuitivnom jasnoćom odgovor da.
Drugi argument, nazvan „Analogija požara u reproduktivnoj klinici“ ili varijacija na to, koji također dolazi u više oblika, ide u osnovi ovako:
Recimo, nalazite se u reproduktivnoj klinici – centru koji se bavi umjetnom oplodnjom (možda ste došli na tretman za neplodnost, možda samo se informirati, možda ste tu s prijateljicom ili prijateljem). Iznenada izbije i nekontrolirano se razbukta požar. U svojoj potrazi za najbližim izlazom, uđete u sobu gdje se čuva genetički materijal. Pred vama se na medicinskom pladnju nalazi tisuću zamrznutih embrija, no netko je u sobi ostavio i svoje dvomjesečno dijete. Možete spasiti samo jedno. Koje biste izabrali?
Potom slijedi:
Bez sumnje biste izabrali dvomjesečno dijete. Ali zašto? Ako je embriji moralni ekvivalent ljudske osobe u bilo kojem razvojnom stadiju, ne bi li bilo logično spasiti tisuću embrija? Bi li situacija bila drugačija da je riječ o deset ili stotinu tisuća embrija? Ako ne, onda ne mislite da su embriji zaista moralni ekvivalent rođene djece – stoga je abortus valjana praksa ženinih reproduktivnih prava.
No, odgovorimo ponovno vlastitom protu-analogijom:
Recimo da se zgrada u kojoj živite se odjednom zapali i u potrazi za najbližim izlazom uđete u sobu u kojoj se nalazi pet osoba: jedan doktor znanosti koji je na rubu velikog znanstvenog otkrića i četvorica pedesetosmogodišnjih ovisnika o heroinu koji imaju kriminalnu povijest te će vjerojatno nastaviti s takvim životom.
Recimo da izaberete spasiti znanstvenika – bi li to značilo da četvorica ovisnika nisu imala jednako pravo biti ne-ubijeni kao i znanstvenik? Naravno, ne. Analogija goruće klinike ne uspijeva opravdati abortus više nego što bi neka policijska država uspjela na temelju ove analogije opravdati masovna smaknuća svih ovisnika o drogi, jer bi „poboljšalo kvalitetu života drugih građana“.
Čini se da bismo u takvim situacijama izabrali onoga tko ima veće šanse za preživljavanje ili tko ima veću funkcionalnu ulogu. No, to ne znači da je jedan manje vrijedan od drugoga, već da za svrhe konkretne situacije izabiremo onaj za koga imamo veće šanse spasiti, tj. ostvariti svoju ulogu u takvim okolnostima.
Dvomjesečno dijete popunjava ove kriterije s većim uspjehom:
1) Moguće bi bilo pronaći roditelje, koji bi osigurali preživljavanje djeteta
2) Dvomjesečno dijete, u usporedbi sa zamrznutim embrijima, ima prihvaćenije mjesto u društvu – tj. ima dom, ima pripadnost, ima (bar potencijalne) skrbnike, za razliku od zamrznutih embrija koji, u kontekstu proabortivne kulture koga argument prešutno pretpostavlja, nemaju zadane skrbnike, dom niti okolinu u kojoj bi se mogli razviti.
Isto je i sa slučajem znanstvenika i ovisnika – znanstvenik ima veće šanse za preživljavanje, jer ne živi stilom života koji je izložen rizicima droge i bolesti koje se prenose inficiranim iglama. Znanstvenik također ima veću funkcionalnu ulogu – no to ne znači da možemo početi smicati ovisnike jer nam smetaju u životnim navikama.
Prirodna vrijednost i znanstvenika i ovisnika kao čovjeka i čovjeka je jednaka. Obojica imaju jednako prirodno pravo na život. Isto kao i što je prirodna vrijednost djeteta i embrija jednaka.
To što bismo bili prisiljeni izabrati koga bismo spasili u specifičnoj situaciji ni u kojem slučaju ne opravdava abortus.
Završetak serije u sljedećem članku.
Post je objavljen 04.11.2009. u 15:49 sati.