Pregled posta

Chapter I - Regrets And Broken Hearts

Hermiona Granger


Magla se spuštala niz krošnje drveća, krovove kuća i sve objekte na putu, tako da se više skoro ništa nije moglo vidjeti. Od jasnih linija sada su ostali samo zamagljeni obrisi, koji su pridonijeli utisku da se vraćaju u zemlju snova, stvare i užasa i posve nejasnih stvari.

Svjetlo u kupeu se upalilo i Hermiona je uzdahnula.

Ponovno se vraćamo u Hogwarts, pomislila je. Ali što nas čeka tamo?

U suštini, znala je što ih čeka. Razorena slika njihovog djetinjstva - obrisi jedinog mjesta gdje su bili sigurni, gdje ih Lord Voldemort nije mogao dosegnuti. Jedino mjesto gdje se ona osjećala kao da pripada, kao da ju ljudi razumiju. Jedino mjesto gdje je imala prijatelje, prijatelje s kojima nije morala brinuti o tome šta govori, i hoće li ispasti previše pametna, i profesore koji su ju uvažavali.

A onda su joj i to oduzeli.

"Hej, Hermiona, razvedri se!," uzviknuo je Ron, podižući glavu sa partije Eksplozivnog Puc - Puca koju su igrali on i Neville. S njegove strane sjedila je Ginny, a pored nje, nasuprot Hermione, Harry. Luna je sjedila kraj Nevilla i čitala najnoviji Odgonetač. Prisilila je sebe da se nasmiješi Ronu, a zatim se okrenula prema Harryju.

Pogled u bistro zelenim očima joj je govorio da on shvata što ona misli, da shvata ono što se u njoj odvija.

Ništa više neće biti isto.

Ponovno je uzdahnula i okrenula se prema prozoru, pokušavajući kroz maglu i mrak nazrijeti obrise mjesta koje je nekada nazivala domom.



Draco Malfoy


Šta se dogodilo sa ovim mjestom?, pomislio je Draco Malfoy stojeći sa mnoštvom drugih učenika ispred velikih hrastovih vrata.

Podigao je pogled prema nebu. Tamno sivi oblaci su se skupljali iznad Hogwartsa, mjesta koje se nekada moglo zvati dvorcem, ali je sada više ličilo na jednu od onih bezjačkih olupina iz trinestog stoljeća. Crne kule koje su se pružale prema nebu su bile oronule, iako su izgledale mnogo bolje nego zadnji put kada je bio tu.

Posljednja bitka.

Stresao se na tu pomisao. Sjetio se leševa, sjetio se užasa i straha koji je osjećao tih zadnjih mjeseci, i ponovno zadrhtao. U tom trenutku, netko ga je udario otpozada. Nije se okrenuo, računajući da će Crabbe i Goyle to srediti... a onda je shvatio da je Crabbe mrtav, a da je Goyle u bjekstvu sa svojim roditeljima, Smrtonošama koji nisu prihvatili da je Voldemortov pad konačan.

Bio je sam.

Nije mogao dopustiti da ga to obeshrabri, stoga je ispravio ramena, na lice stavio poznati Malfoyevski osmijeh i okrenuo se da se suoči sa svijetom.

Međutim, iza njega je stajala osoba koju nije očekivao vidjeti.

Hermiona Granger.

Jedna obrva mu se podigla u zrak, u znaku pitanja.

Stajala je ispred njega još uvijek obučena u bezjačku odjeću, plave pantalone i sivu vestu, dok joj se neukrotiva griva smeđe kose vijorila i mrsila na vjetru. Bila je ista kao i prije par mjeseci, kada su se zadnji put vidjeli. Bar tako je on mislio.

”Malfoy,” kimnula je glavom.

”Granger,” otpozdravio je, donekle usiljeno. ”Što želiš?,” upitao je, nimalo ljubazno.

”Profesorica McGonagall zahtijeva da dođeš na poseban sastanak, prije ceremonije razvrstavanja i gozbe, iz meni posve nepoznatih razloga,” odgovorila je, pomalo ljutito, i okrenula se. Napravila je dva koraka kroz gomilu, a onda, vidjevši da ju on ne prati, okrenula se.

”Malfoy, molim te kreni.”

Zvučala je tako umorno, da se Draco ugrizao za jezik da joj ne odgovori nekom opaskom i samo krenuo za njom. To je bilo jako neobično za njega, ali ni on više nije isti kao nekada.

Istina je da je bio umoran. Umoran i uplašen. Bojao se svega toga, bojao se pve prekretnice u životu više nego što se nekada bojao Gospodara Tame.. ili je možda taj strah bio tako davno, i tako različit, da ga je već zaboravio i podcijenio?

Hodao je za Grangerovom, koja ga je vodila kroz gomilu ljudi, u nepoznatom pravcu. Nakon par minuta probijanja kroz gomilu koja je išla u suprotnom smijeru, uzašli su iz gužve i našli se na čistini. Grangerova ga je povela okolnim putem do dvorca, i dalje se ne osvrćući.

Graja i žamor gomile su zamrli, i jedine osobe u Perivoju su bili njih dvoje, a vjetar je i dalje duvao i mrsio njenu kosu. Obišli su oko Jezera i približavali se Hagridovoj kolibi. Kad su bili na dvadeset koraka od nje, Hermione je posve neočekivano zastala.

Draco, koji je išao spuštene glave, ravnajući se samo po zvuku njenih koraka, nije to očekivao; ne znajući da je stala, nastavio je hodati dok im se tijela nisu sudarila. Udar je Hermionu skoro oborio s nogu, međutim Draco ju je uhvatio za ramena prije nego što je pala.

”Grangerova, što kojeg vraga izvodiš?” upitao ju je, usput sklanjajući svoje ruke sa njenih ramena.

Podigao je pogled i primjetio kako ona samo stoji i gleda u Hagridovu kolibu. Niz obraz joj se slivala jedna suza.

Draco Malfoy nije volio suze. Previše je puta viđao svoju mamu kako plače.

”Nije li čudno... kako sada sve izgleda... mračnije?”

Glas je došao tako tiho, da nije bio siguran je li doista njemu govorila, ili je pričala sama sa sobom. Prije nego što se mogao zaustaviti, riječi su izletile.

“Naravno da je mračnije Grangerova, pa pada mrak!”, rekao je zajedljivo.

Okrenula se prema njemu, usput brišući suzu sa obraza, i pogledala ga prezrivo, kao da mu želi reći Ma što ti znaš?, a onda nastavila dalje bez ijedne riječi, potpuno ga ignorišući.

Mentalno se prekorio zbog svojih riječi, ali nije to bilo nešto što je mogao kontrolisati – sarkazam mu je dolazio nesvjesno, moglo bi se čak reći prirodno.

Htio je ispraviti svoju grešku, reći joj da zna što želi reći, da razumije čak i više nego što ona misli; da sada, kada mu je otac u Azkabanu, a majka sama kod kuće sa svojim bolom i tugom, osjeća kao da nikamo ne pripada; da sada nema nikakav cilj pred sobom, ili motiv da ga tjera da ide dalje, a Hogwarts...

Hogwarts mu nikada nije bio dom, (zapravo nije postojalo mjesto na svijetu koje je on zvao domom) a posebno ne sada kada je od pređašnjeg sjaja Hogwartsa, Škole Za Vještice I Čarobnjake ostala samo blijeda sjena.

Htio joj je sve to reći, ali u posljednjem trenutku je zaustavio ruku koju je već ispružio da je zaustavi i ugrizao se za jezik, i ćuteći nastavio dalje za njom preko Perivoja, dok je noć bivala sve tamnija i zlokobnija. Oko njih se čulo samo zavijanje hladnog vjetra, koji kao da je sebi zadao zadatak da skine sa krošanja drveća svaki list.

Sudeći po buci koja je dopirala od Zabranjene Šume – to bi mu moglo i uspjeti.


Post je objavljen 21.10.2009. u 23:17 sati.