Pregled posta

GOSPODARI NOĆI:VAMPIRI

U anketi pobjedila je tema gospodari noći:vampiri sa 42% dok su preostale dvije teme izjednačene.
Ovaj post će biti poprilično dugačak i neće biti u dva dijela zato tko želi čitati i ne odvajati pogled sa svoga kompjutera na pravom je mjestu. Jedno vam garantiram, a to je da će ovo biti jako zanimljiv i poučan post pa krenimo....

POVIJEST JEDNOG MITA
Izlaze noću blještavih zuba i golemih očnjaka. Njihove ispružene kukaste ruke traže svježu krv. Mi drhtimo ili se smijemo dok s pažnjom gledamo jedan od mnogobrojnih filmskih monstruma. Ipak, priča o vampirima ima uzbudljivu povijest...
Noć i krv su njihovo carstvo. Donose bolest, prokletstvo i vječnu duševnu patnju. Vrag ih inspirira, druže se s vješticama, a njihova nadnaravna moć ne ostavlja ljudima veliki izbor. No, ne bojte se, vampiri – onakvi kakve ih gledamo na filmskom ekranu - samo su mit! Legenda koju su ispričali ljudi da bi izrazili strah i najdublju zebnju.
Od kada? Nema li bar malo istine u tim užasnim legendama što lede krv? Ima li?!...
Zaplovimo unatrag, u pradavna vremena i prelistajmo mit sloj po sloj, epizodu po epizodu...


MRTVA VJEROVANJA
Godina 2003. Mit nije mrtav, još se miče. Vampiri nastavljaju opsjedati neka sela u Karpatima, izolovanom planinskom lancu u srcu Rumunjske. Nemojte se smijati, užasni sisaci krvi tu su rođeni. Tu su preživjeli sva iskušenja i još uvijek žive.

Rumunjka Andrea Andreesco, ugledna etnologinja, pronašla je, 80-ih godina, svjedoke "susreta"... sa umrlim seljakom koji je zbog svoje pakosti postao vampir! Andrein kolega Jean Cuisenier, također etnolog, otišao je korak dalje istražujuči u tom razdoblju 1991. godine. Vrlo ozbiljno tvrdi: "Upitajte nekog Rumunja vjeruje li u vampire: odgovorit će vam negativno. Ali neće biti potpuno smiren i siguran u sebe ako treba da prepješači duži put po mraku".
U tim zabitim selima, vampire nazivaju "moroi" ili "strigoi". iskreno vjerujući da se uvlaće u srce osoba na koje su bačeni crnomagijski čini. I ukoliko ugrožene osobe nisu oprezne, te ne praktikuju određene vjerske obrede koje im se preporučuju, one počinju da slabe i najzad - umiru - jer vampir proždrljivo sisaju njihovu snagu.
Obično su "napadnuti" ljudi koji su izazvali srdžbu svojih poznanika, susjeda ili prijatelja. To su ljudi koji provode nedoličan i nemoralan život, koji su se prebrzo obogatili, koji su zli i zavidni...
Vampiri, navodno, mogu postati i osobe koje umru bez ispovijesti, kao i osobe na kojima bude prokletstvo.

KAKO UBITI VAMPIRA?
Ako posumnjaju da jedan medu njima riskira da postane vampir poslije smrti, seljaci sa Karpata zabiju mu eksere u grudi ili bar stave eksere u njegov mrtavčki kovčeg da umilostive sudbinu. Također je, vjeruje se, preporučljivo odrezati malo mesa sa ruke ili sa noge mrtvaca i staviti mu u usta: tako će on jesti samog sebe i ostavit će žive na miru.
Ako je prekasno, ako izgleda da je mrtvac već postao vampir, jedino rješenje sastoji se u tome da se prevede konj preko njegovog groba. Što ako konj odbije da prede i počne se propinjati? Tada treba otvoriti grobnu jamu, gdje će se možda naći neraspadnuto tijelo umrljano krvlju i ležeći na strani. U tom slučaju, brzo mu se zabije kolac u srce, potom se srce iščupa i daje njegovim bližnjim da ga jedu kao hamajliju. Potom se leš spali: "ne-mrtav" sada je konačno mrtav. Tako se još uvijek vjeruje u Karpatima.

Nisu li vampiri samo praznovjerje izolovanih gorštaka?
Ne mora biti! Postoje i "novorođenčad legendarnih monstruma koji su postali pravi mit modernih vremena", kako to govori veliki poznavalac ove oblasti, univerzitetski profesor Jean Marigny. Provjerimo.
U Francuskoj 2003. godine vampiri se osječaju dobro, hvala na pitanju... kao filmske ličnosti. Hm, vijenci od bijelog luka i kolci postoje samo na ekranu. Ali kakva poplava! Internet site univerziteta Pariz-VIII bilježi 400 filmova na tu temu, od 1896. godine! Svih vrsta: čisti horor, humor, poruka, erotika... neiscrpan potok krvoličnih scena. Ali, ako ovu temu film iskoristi do kraja, on ipak nije izmislio mit o vampirima. Da bi se otkrili izvori, treba se vratiti u prošlost. Sve do 1897. godine.


FATALNI POLJUPCI U VRAT
Te godine, direktor britanskog teatra, Bram Stoker, pisac amater, izmišlja izuzetnu ličnost koja daje naslov njegovom romanu: "Dracula". Uspjeh je ogroman. "Bram Stoker prikupio je dobru dokumentaciju o vjerovanjima u Karpatima, objašnjava Jean Marigny. I uspijeva da je osmisli u nekoj vrsti sinteze.' Tako Dracula, suprotno literarnim vampirima koji su mu prethodili, razmatra sve vrste veoma preciznih pravila. Pije samo krv, može se pretvoriti u maglu, šišmiša ili vuka... Može biti udaljen vijencem bijelog luka ili ako ugleda krst. "Odjednom, ta sto posto literarna ličnost postaje arhetip, precizni model vampira", dodaje Jean Marigny.
Istovremeno, djelo Brama Stokera užasno je dvolično: "Pod plaštom moralizatora borbe protiv zla, to je jedan od najerotskijih romana XIX stoljeća, sa dozom sadomazohizma", smiješi se stručnjak.
Doista, Dracula, elegantni aristokrat, obiluje šarmom. Da zadovolji svoje želje, bira djevojke i sisa im krv u nekoj vrsti fatalnog poljupca u vrat. One, potpuno opčinjene, potom ga same dozivaju i žele da mu se pridruže...
Isprepliču se trnci od užasa i zadovoljstva... Nije nimalo čudno što su se literatura i film dočepali tih čarobnih ličnosti. Ali roman Brama Stokera još nije prvi izvor mita. Treba nastaviti istraživanje.
Godine 1819. pojavio se prvi roman sa hemoglobinom: "Vampir" Johna Polidorija, sekretara slavnog britanskog pisca Lorda Byrona. Ovdje se već govori o vampiru aristokrati, raskalašnom i ciničnom: vjerovatno je to jedan od "predaka" Dracule.

NEKA VRSTA FANTOMA
Jer, u literaturi, krvoločni grof je iz mnogočlane porodice. Za Jeana Goensa, stručnjaka za monstrume, "Dracula je naslijedio od Don Juana zlokobno zavođenje, a od Fausta, njegovu vječnu mladost i vezu sa vragom. Tako se u njemu nalaze neke fizičke osobine vukodlaka, kao što su očnjaci, obilata dlakavost i njegova specijalnost: noćni zločini".
"Vampir je neka vrsta duha, aveti, precizira Jean-Claude Aguerre, autor filozofske teze o ovoj temi. Ali on nije nematerijalni fantom koji mrzi svoj položaj. Vampir je "ne-mrtvac" koji dolazi sa svojim tijelom i sisa krv svojim žrtvama da bi se dočepao njihove duše i sačuvao svoju snagu. Za razliku od drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak: on ne jede svoje žrtve, ubija ih malo po malo i posjeduje ih.

Međutim, čak i kad izražava zebnju možda staru koliko i čovjek, vampir, takav kakvog ga poznaje Zapad, je skorija pojava. "ista kreacija XVIII stoljeća", tvrdi Jean-Claude Aguerre. "U toj epohi trijumfuje razum i Bog silazi s pijedestala. I baš u toj epohi Europa upoznaje snažan talas vampirskih manifestacija! Kao da se, nesvjesno, stanovništvo, zbunjeno slabljenjem religije, okrenulo mračnim silama da bi pronašlo obečanje o besmrtnosti".
Ukratko, filozofi su svrgnuli Boga, a narod se okrenuo vragu!
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Centralnu Europu. Sve je počelo u istočnoj Pruskoj, nakon epidemije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim vlastima signalizira se nešto neobično: tijela pokojnika se ne raspadaju - znak, vjeruje se, da je osoba postala vampir. Vlasti su to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa "lažnom mrtvacu" i slijedeći tradicionalni ritual "devampirizacije", zabadao se kolac u srce leša koji je potom spaljen.


SIMPTOMI LJUDSKOG BJESNILA
Jean Goens, inaće ljekar dermatolog, nije začuden. Nisu li se na ovaj način ljudi jednostavno branili od epidemije kuge?
Jer, "poput vampirizma, epidemija se prenosi s jednog čovjeka na drugog". Ne znajući za postojanje mikroba, ljudi su vjerovali da leševi kontaminiraju žive osobe. Tumačili su ih kao prokletstvo, ali su ipak pronašli dobru stvar: spaljivanje žarišta infekcije. Što više, u periodu epidemije, mrtvi su sahranjivani na brzinu. Moglo se dogoditi da je "pokojnik" samo u komi! Mogla su se naći krvava tijela koja nisu počela trunuti: pošto su došli svijesti, komatozni su pokušali da izađu iz kovčega energijom beznada"
Španjolskii neurolog, Juan Gomez Alfonso, iznio je drugu pretpostavku: u istoj epohi bila je i epidemija kuge. Bolest je registrirana u Mađarskoj 1721 - 1728 godine kod pasa, šišmiša i vukova. Ujedanjem, mogli su prenijeti bjesnilo na čovjeka. Simptomi ljudskog bjesnila - poput nočnog lutanja ili nervnih poremečaja koji kod zaraženog izazivaju želju da grize svoje bližnje - predstavljaju potresnu analogiju s vampirizmom. Usporedba je izazovna.
Oko 1725. godine fenomen pogađa Austriju, Srbiju, Poljsku, Rusiju. Francuska saznaje za događaje putem štampe i mnogobrojnih naučnih rasprava koje tretiraju neobične priče o čovjeku koji je postao vampir - riječ moldavskog porijekla, pojavila se 1726. godine u Beču i bit će prenesena u francuski jezik 1732. godine. Kralj Louis XV vrlo je zainteresovan, izaziva bijes filozofa. Austrijska carica Marija-Terezija, međutim, veoma je zabrinuta zbog nereda izazvanog procesima koji se vode o mrtvima. Godine 1755. zahtijeva od doktora Vana Swietena medicinski izvještaj.

KRVAVE ORGIJE ELIZABETh BATHORY
Zaključci ljekara su jasni: lokalne komisije neozbiljno su radile. Otvarale su kovčege nakon nekoliko sedmica, a ponekad prođe nekoliko mjeseci prije nego što se tijelo počne raspadati, naročito u hladnijim regijama." Van Swieten vrlo dobro dijagnosticira ono što se danas naziva "nočna mora", dodaje Jean Goens.
Neki svjedoci koji opisuju neko osječanje gušenja za vrijeme spavanja - što pripisuju vampiru - vjerovatno su od toga patili". Nimalo čudno da čovjek osjeća zebnju kada epidemija kruži...
Austrijska carica Marija Terezija je uvjerena u apsurdnost tih procesa, te oduzima pravo tim lokalnim komisijama na posthumno suđenje. Papa Benoit XIV podržava caricu i jasno poručuje nadbiskupima tih oblasti da očuvanje mrtvog tijela nije nikakvo čudo! "Epidemija" vampirizma tako se počela progresivno gasiti.

Ipak, samo kuga i bjesnilo nisu mogli izazvati sličan teror. Neke serijske ubojice, a bilo ih je, podjednako su mogle potaknuti maštu stanovništva u tim oblastima. Posebno, početkom XVII stoljeća, monstruozna Elizabeth Bathory.
Ova mađarska grofica zatvorila je i mučila u svom dvorcu stotine mladih djevojaka iz okolnih sela o čijem odgoju je brinula a potom im je crpila krv do smrti da bi se kupala u njihovoj krvi i tako sačuvala svoju mladost.
O dozi okrutnosti i bluda kojom je bila natopljena ova neobična ličnost govore i riječi poznatog povjesničara umjetnosti Lo Duke, koji kaže da bi se pred njom i Markise de Sad mogao sakriti. Grofica Bathory je ostavila utisak i na Georga Bataja, koji u svom posljednjem djelu „Suze erosove" piše i ovo:
“Da je znao za Elizabeth Bathory, Markise de Sad bi nesumnjivo bio krajnje ushičen. Već ga je i ono što je znao o Elizabethi Bavarskoj oduševljavalo; Elizabeth Bathory izmamila bi od njega urlik zvijeri. Govoreći ovdje o tome, moram to činiti u znaku suza. Ove potištene rečenice redaju se u mojoj svijesti, koja stoji nasuprot ludoj hladnokrvnosti Elizabeth Bathory. Nije u pitanju griža, niti - kao u Sadovom duhu - raspaljena želja. Riječ je o tome da se naša svijest suoči sa slikom stvarnog čovjeka. Kriščanstvo je pred tom slikom ustuknulo..."
Ime ove krvave grofice pronašli smo čak i u jednom dosijeu seksualnih rekorda, u kategoriji „Najčuvenija sadistkinja”. Uz ime Bathoryeve, stojao je i podatak da je na najrazličitije i rijetko okrutne načine lišila života oko 600 djevojaka!


DRAKULINA ROĐAKINJA
Porodica Bathory bila je jedna od najstarijih i najbogatijih u Transilvaniji. Jedan Elizabethin rođak bio je kardinal, neki su bili kneževi Transilvanije, a njen rodak, grof George Turzo, bio je mađarski premijer. Najpoznatiji Bathory bio je, svakako, poljski kralj Stevan. U knjizi “Vampiri” Jean-Paul Bourre navodi da je Elizabeth bila rođakinja princa Vlada Drakule, gospodara Vlaške, primiječujući i kako je upravo motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj) krasio grbove i Bathoryevih i Drakula. A bilo je u porodici Batoryevih i još nekih neobičnih poklapanja - jedan stric je bio dijabolist, a jedan brat satir!
Nakon udaje za grofa Ferenca Nadšdija, hrabrog ratnika poznatog kao Crni junak (često je bio u vojnim pohodima protiv Turaka i Habsburgovaca), Elizabeth sa mužem živi u dvorcu Cejte, na sjeveroistoku Mađarske. Izgleda da je sluga Torko bio taj koji je uvodi u svijet okultizma. U knjizi “Vampiri”, čitamo da ju je upravo ovaj intendant uputio u vračanje i, poslije vjenčavanja sa Satanom, podučavao tajnim obredima sekte “Crna ptica”, tajnog udruženja, kojem se uskoro grofica priključuje.
Uz pomoć svoje stare dadilje Ilone Jo, počela je mučiti neke sluškinje. Njeni saučesnici bili su upravnik zamka Janoš Ujvari, sluga Torko, gatara Doroteja Senteš i šumska gatara Darvula.
No, prava prekretnica u Elizabethinom životu nastupa sa smrću njenog muža. Postavši udovica, grofica istjeruje svekrvu i sluge pokojnog muža, a zatim počinje voditi domačinstvo po svojoj volji.
Epoha njenih nečuvenih surovosti time je mogla početi...

KADA PUNA KRVI
Jednog jutra, dok ju je češljala, kaže priča, jedna sluškinja nehotice povuče groficu za kosu. Sva bjesna, Elizabeth je ošamarila djevojku tako jako da ovoj poteče krv sa lica. Nekoliko crvenih kapljica kapnulo je na grofičinu ruku. Ovoj se učinilo da je koža na tom mjestu dobila svježinu i novu mladost. Fascinirana time, a i pod vodstvom magijskih učenja o krvi, Elizabeth je odmah pozvala svoje sluge Nikarija i Torkoa. Ovi su svukli jadnu djevojku, isjekli joj vene i iscijedili krv. Elizabeth se okupala u kupki krvi, uvjerena da će joj to pomoći da održi ljepotu i mladost...
Tokom narednih deset godina Elizabethini saučesnici su nastavili joj dovoditi nove žrtve, nedužne djevojke koje su pod raznim izgovorima namamljivali u krvavi zamak gde su služile za rituale cijeđenja krvi i kupanja u njoj.
Elizabeth Bathory se često koristila mnogim sopštvenim izumima i spravama koje je sama izmišljala. Na primer, bacala je užasnutu djevojku u specijalni gvozđeni kavez koji je iznutra imao oštre šiljke: kavez bi objesila o tavanicu u sredini sobe i sjela ispod njega - kako bi uživala u tuširanju toplom krvlju koja je odozgo kapala!
Drugi njen izum bio je robot - sa pravim zubima koji su iščupani služavkama - načinjen tako da djevojku koja mu je gurnuta u naručje čvrsto “zagrli”; pri tom bi iz njegovog tijela iskakali oštri šiljci. Krv izdišuće djevojke tekla je, zatim, specijalnim žljebovima na podu, grijala se nad vatrom i slivala u grofičinu kadu!


STRAVIČNI PRIZORI
Međutim, nakon desetak godina ovakve krvave prakse, istina o Elizabeth Bathory izašla je iz zidina dvorca Cejte. Jedna od potencijalnih žrtava uspjela je, naime, da pobjegne prije nego što će biti zaklana. Kralj Mafijaš II bio je obavješten o slučaju. Grof Turzo, guverner provincije i Elizabethin rođak, lično je upravljao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u noći 30. studenog 1610. godine.
U glavnoj sali zamka on s užasom je pronašao jedan unakažen leš - mrtvu djevojku bez kapi krvi, i drugu, živu, kojoj je tijelo bilo pokriveno malim rupama. U glavnoj kuli zamka vojnici su otkrili i “izvjestan broj” živih djevojaka. Nekima od tih jadnica tijelo je bilo isječeno. Sljedećih su dana u blizini dvorca iskopane kosti nekoliko desetina djevojaka.
Grofica je, nakon toga, stavljena u kućni pritvor, u samom dvorcu. Suđenje je održano sljedeće godine. U Mađarskoj postoji potpuni zapisnik koji prati čitav njegov tok. Okrivljeni su priznali svoje užasne zločine i tako potvrdili sve jezive priče koje su se, u međuvremenu, isplele oko cijelog slučaja.
Sudske kazne su bile drastične: Ujvariju i Torkou su odsječene glave a tijela spaljena, a lloni Jo i Doroteji Senteš iščupani su prsti, izvađeni jezici i oći, a zatim su pečene na tihoj vatri. Zanimljivo je da jedino Elizabeth nikada zvanično nije bila osuđena ni za kakav zločin.
Umjesto toga dovedeni su zidari u dvorac Cejte; zazidali su vrata i prozore spavaće sobe, s groficom u njoj; ostavljajući samo mali otvor kroz koji se mogla dodavati hrana. Kralj Matijas II je u početku tražio smrtnu kaznu za Elizabeth, ali je na navaljivanje njenog rođaka - premijera pristao da se izvršenje smrtne kazne odloži na neodređeno vrijeme, što je u stvari značilo doživotan zatvor u samici.
Četiri godine nakon toga, jedan stražar je htio da baci pogled na ženu čija je ljepota bila nadaleko čuvena. Ležala je licem ka podu. Elizabeth Bathory, čuvena krvava grofica, bila je mrtva!
Tijelo grofice Bathory kasnije je zazidano u jedan dio dvorca. Tako je, eto, okončan život žene koju su kasnije nazvali “najstravičnijim živim vampirom svih vremena”.

TKO JE BIO GROF DRAKULA
Priča još nije gotova. Barthory nije najstariji izvor mita. Treba se vratiti još dva vijeka unazad, u 1450. godinu, kraj Srednjeg vijeka. U ta poodmakla vremena, Rumunjska je bila podijeljena na provincije kojima su upravljali vojvode ili plemeniti guverneri. Ti suvereni provode vrijeme u bitkama protiv Turaka koji nastoje da se domognu ovog krščanskog kutka. Jedan od tih vojvoda zove se Vlad IV. On je princ Vlaške, provincije na obroncima Karpata. On je također sin Vlada III, kojeg je germanski car Sigismund promovirao za Dracula, u znak zahvalnosti za njegovu borbu protiv Turaka. Dracul na rumunskom znaci: vitez Reda Zmaja...

Vlad Dracul IV nije obično dijete. Okrutan je, nemilosrdan. No, za Rumunje, on je nacionalni heroj: sve je učinio da sačuva nezavisnost Vlaške. Ali, previše se opustio i sprijateljio s Mađarima, svojim zaštitnicima, krščanima kao što je i on, ali koji bacaju oko na Vlašku, baš kao i Turci. Ti njegovi neprijatelji šire "crnu legendu" o Vladu. Glasine ga opisuju kao monstruma oblivenog krvlju po čijem naređenju su živi ljudi nabijani na kolac. Konačno su ga Mađari uhitili i, vjerovatno, pogubili 1476. godine. Anti-turski junak postao je smetnja.
Kako je ova smrt dodatno izazvala divljenje Rumunja za svog heroja, tako su Mađari dodali još elemenata svojoj propagandi užasa. Mora da je Vlad sklopio u Karpatima savez s vragom... Postao je vampir.
Dalje, iza te povjesne ličnosti, iz folklora Karpata, Jean Cuisenier vidi "neznabožački prilog koji seže bar do grčke misli!" Objašnjava da riječ "strogoi", upotrebljena u rumunjskom jeziku kao oznaka za vampira, podsjeća na grčku riječ koja označava neku vrstu vampira-ptice, prvog pilca krvi za koga smo saznali. Da li je to kraj priče? Nije. Isti etnolog još povezuje mit vampira s nekim... povjesnim ritualima! Čudno, zar ne? Pa i nije! Krv, seks, smrt, magija, lutajuće duše, monstrumi: toliko tema još od pradavnih vremena. Vampir je, dakle, nastao još u tom dobu.


Nastavlja se....

Post je objavljen 07.10.2009. u 10:16 sati.