Marketing
Homey feeling
Ponekad se dogode neke male i neoekivane stvari koje u nama izazovu odreene osjeaje, te se onda zbog njih poslije zamislimo, a nove osjeaje u sebi nosimo jo mnogo due. Te stvari, zapravo dogaaji, ne znae ba nikome ba nita osim upravo nama, u toki naeg ivota kad se dogode, a nae zapaanje je zapravo posljedica svega onoga to nas je dovelo do tog trenutka, posljedica nas samih.
U mom "novom" kvartu, kako ga ja zovem, ivim ve 10 godina. Zapravo, stalno mi se ini da sam u njemu tek privremeno, a oito sam ja jedina koja moe period od 10 godina bez naznake za skoru selidbu nazvati privremenim.
itala sam da je selibda jedan od veih stresova koji pogaaju ljude, uz promjenu posla, rastavu, bolest i gubitak bliske osobe. 10 godina, i jo se privikavam...pa vi vidite...
Prva etnja po "novom" kvartu, jednog nedjeljnog poslijepodneva, ne puno razliitog od ovog danas kad ovo piem, sunanog ali kao u izmaglici, ugodne temperature i relativno povoljnog tlaka koji ne sputava bilo kakvu akciju...etnja? Meni poraz. Doivljavam sve oko sebe sivo i sumorno, "glavna" cesta kroz kvart je preprometna ak i nedjeljom, plonik je preuzak, nemam mira. Srce mi tone od pomisli da u uskoro stalno ivjeti ovdje. Oi mi se pune suzama pa okreem glavu na drugu stranu dok guram kolica, da ne moram majci koja mi pravi drutvo nita objanjavati jer mi se ne da. Zapravo, pravim se hrabra jer znam da je sve ovo moj izbor, a zapravo grcam od straha. Tako zapravo poinje "ivot" odrasle osobe, mislim u sebi. Well, so far, not good...i silno sad elim stisnut' par "undo"-a, ali eh, u ivotu tako ne ide...
in selidbe kao takav, osim to je fiziki relativno zahtjevan, zapravo nije toliko stresan. Prvih par je u redu. Konano moe na uas svojih roditelja napraviti sve suprotno od onog to je bilo doma, trajno zabraniti ulaz ipkastim tabletiima, kristalnim vazama, boji breskve na zidu, stolnjaku na stolu, i togod ve vas je nerviralo po dosadanjem domu. Budua uivancija u "svome" nosi sa sobom dovoljno uzbuenja da veselo doekujem fiziki umor od napornog rada.
Tjeskoba dolazi tek kasnije.
Zvukovi. Ili njihova odsutnost po noi, na kraju slijepe ulice iznad koje se prolamaju vesela brdaca, prvi obronci zapadne Medvednice. Ja spadam u rjeu vrstu luaka koji vole uti neke zvukove izvana po noi. Da se razumijemo, ne mislim pritom na ivot uz autoput ili aerodrom, ali kad nauli ui i uje samo tiinu...aargh! I onda, oslukujui tiinu, najednom poinjem uti vlastitu krv kako mi bubnja u uima, to ako ne prekinem nekim zvukom prelazi u zagluujuu buku koja me potpuno razbudi...moram se pomaknuti da ujem uanj svojeg tijela u posteljini, to me naravno takoer razbudi...i tako dok ne uzgojim crne podonjake pa padam u nesvijest od umora...A s druge strane, tihi koraci nekog para u ljetnoj noi uz pokojeg nonog zrikavca nekako me umiruju. Po danu, zvukovi u zgradi, iz drugih stanova, neobino odjekuju. Ulazna vrata u zgradu, dva kata nie, pri svakom ulasku i izlasku tako tresnu da se cijela zgrada zatrese....pitam se kako s time ive susjedi iz prizemlja...
Mirisi. Svaka kua ima svoj miris. Moja je kua imala svoj miris. A sad sam odjednom okruena mirisima koje ne poznajem. U stanu, u hodniku, na ulici. Ulica izgleda prijetee. Da ne kaem da su nam jedne noi prije useljenja dok smo radili neto u stanu ispustili na parkingu sve etiri gume. Kakva topla dobrodolica, zar ne?
A i pisala sam ve, ini mi se, o tome da zapravo ne mogu nikako prebroditi prijelaz iz ivota u kui s vrtom u ivot u stanu. S balkonom. Tu me cijelo vrijeme pere lagana klaustrofobija...kao da sam u hotelu...da jo nemam ni balkon, mislim da bih odbila selidbu u startu.
Zadnja, ali ne i nebitna stvar - ovaj "novi" kvart puno je dalje od centra grada od starog. Onaj je bio u dometu tramvaja, ovdje prvo autobus, pa okretite tramvaja...ako nisi voza, a tada nisam bila, mobilnost je suena do te mjere da se osjeam izoliranom. I tu naravno, ne zaboravimo da nisam samo ja, nego i dijete i kolica...Kad ivi u dometu tramvaja, manje je bitan taj tramvaj, a vie da si onda u dometu pjeke...ako ti se ba ne vozi u srmrdljivom tramvaju, izae iz njega, i za 15-tak minuta si doma...Iz novog kvarta probala sam jednom pjeice....samo jednom...otpale mi noge, trajalo vie od sat vremena, i vrlo je neugodno jer ukljuuje prolazak po jako prometnoj cesti. :((
Sve je to vie proces, a manje trenutak, pa kad potraje, sklona sam se braniti na nain da proglaavam to privremenim...da, imam elju, vratiti se u svoj stari kvart, ivjeti u kui s malim vrtom. Fali mi parsto tisua eura... :(
No, godine su prole, a ovjek, ja, adaptibilno je bie, navikne se na svata. Zvukove i mirise prevladala sam (ve!) nakon par godina... i dalje alim to u ulazu nemam ba ni jednog susjeda s kojim bih mogla popiti kavu i razmijeniti ponekad alicu eera i pokoji luk ili enjak, ali c'est la vie...toga ima u svakom filmu, ali ne i u svakom ivotu.
Ima jedna trgovina u mom "novom" kvartu. Lokalni peceraj. Nije premalena, nije prevelika. Ima gotovo sve to trebam.
"Oduvijek" je tamo. U tih 10 godina, otvorile su se jo dvije takve. Dva Konzuma, da budem specifina. Ova prva nije bila Konzum i to je bio dodatni razlog zato sam u njoj kupovala. Ne znam za druge, ali ima dosta stvari koje me u Konzumu nerviraju. Police su previsoke, i preusko postavljene, pa me od tog hvata vrtoglavica. Onda, redovito nema stvari koje bih ja moda rado kupila a mrzi me ii u shopping centar. Npr. integralna tjestenina. Ne d'o bog. Soja sos. Pa 'ko to jo kupuje. Sve zatrpano s "K plus" i "Standard" proizvodima kao da je to jedino na svijetu. Naprosto nemam osjeaj mogunosti izbora.
U ovu sam trgovinu odlazila jutrima po namirnice, dok je moj mu spavao nakon none ihte. Ja i ker u kolicima. Pa usput na petominutnu kavu dok se ne bi probudila i poela vritati. Jer vritala bi im bi se kolica prestala drndati od vonje. Pa na drugi kat bez lifta, ja, kolica, ona, i namirnice. Sva u znoju. Miii k'o u gladijatora.
Tako je daleko bila ta trgovina kad je prohodala. Najmanje sat vremena tamo i natrag, za to realno treba 15 minuta. Hah, bar nisam kolica morala vui na drugi kat vie...S vremenom se duljina puta skraivala....a sad ona s biciklom skokne :).
I tako, jednog dana, uem ja u tu svoju trgovinu po tko zna koji put nakon posla, nita ne slutei. Uzmem tih par stvari po koje sam dola i stanem u red na blagajni. Gledam ljude koji pakiraju stvari i plaaju robu. Odjednom spazim da pakiraju stvari u Konzumove vreice. I tu sad moj ingeniozni mozak bravurozno zavibrira i racionalno pronalazi razloge zato bi se tu na blagajni u mom duanu stvari pakirale u Konzum vreice. Kao, moda su negdje "ispale iz kamiona" pa nema veze. Pobrkali isporuku iz tiskare, nemaju drugih, a moraju s neim raditi. Negiram oito. Pribliavajui se polako blagajni ugledam poznato lice blagajnice...u Konzumovoj debilno runoj radnoj uniformi s onim nekim faldastim cvjetiem kao atro ukrasom. Osjeam se izdano. Kao da me netko oamario. U totalnoj nevjerici izlazim iz trgovine i kao neka budala gledam u natpis iznad ulaza. Konzum. Lijepo pie.
Danima sam bila ljuta k'o pas. U razmaku od jednog kilometra, tri fckin Konzum trgovine! I ni jedne druge. A to ako ja NE ELIM kupovati u Konzumu? Ma mogu se .... slikat'. Prije tri dana je bilo neto drugo. Sad je Konzum. Je l' ne moe nosom provirit' iz kue a da ne zapne za Todoria? Ohoho, pa da, evo dva kilometra dalje upravo se otvorio - Super Konzum!!!, ako mi ova tri manja ne odgovaraju....grrrrrr.
I dalje idem u isti duan. U taj, sad Konzum. Iako imam blie drugi. Isto Konzum. Vie se ne obazirem. I dalje me svaki puta na blagajni pitaju jer oito moraju, da li imam Konzumovu karticu, i ja svaki put pristojno kaem da nemam (i neu ni imati, kakva je to tek glupost!).
Juer sam ponovno bila tamo. Na odjelu s narescima, pitam tetu da li imaju Sorger zimsku. Ljetos sam na moru otkrila da mi je ba fina, iako nisam ljubitelj kobasa osim domaih :). I kae teta: "A ne, to smo imali dok nismo bili Konzum, od kada smo Konzum, nemamo toga vie...". Kupila sam neku drugu koja je odvratna naravno.
Ali kako je ona to rekla...dok nismo bili Konzum...a sad jesmo...u glavi mi se pojavila neka nova slika...one su tu bile i prije, i ja skupa s njima...sad je Konzum...a tko kae da e biti zauvijek...ali mi smo tu, vi i ja...mi iz kvarta...
Da, o tome sam priala tamo na poetku.
Ne znam je l' jo netko razumije, meni je sve jasno.
Post je objavljen 27.09.2009. u 16:38 sati.