
Dok zbrajam modrice tvoje takozvane ljubavi,
i laem ljudima kako su tome krivi samo uglovi stola,
pokuavam i u svojoj srei lanoj biti dostojna bola.
Dok veem plamteu paminu oko svoga vrata,
i govorei kako sam samo malo prehlaena,
skrivajui od svih da sam tvojom rukom povrijeena.
Dok gledam zaslijepljena bolom u tvoje sunce,
smijem se usiljeno u tvojem pravcu mada bih radije plakala,
pitam se; Boe, hou li ikad prestati biti njegova mala.
Dok govorim strancima o naim planovima,
u mislima razdirem djeja imena to smo ih smiljali,
i unitavam zidove ije smo boje zajedno birali.
Dok zbrajam bezbrojen sitne oiljke na dui,
i laem sebi kako vjena ljubav mojim venama kola,
pokuavam postati konano dostojna bola.
I dok me glasovi neke dobre prolosti gue,
smiljam kako hrabro prepoloviti sve nae na pola,
jer tek tada u, ja, tvoja mala, postati dostojna bola.
Post je objavljen 19.09.2009. u 17:12 sati.